Page 90 - Kalendar_2020
P. 90

Tako piše poznati pokojni bunjevačkohrvatski znanstvenik Ante Sekulić
                      koji je mnogo puta dolazio k nama u Baju i uopće u Mađarsku ojačati nas u
                      našoj hrvatskoj samobitnosti. On je dobro znao ono što „Lampaši“ pjevajući
                      kažu da „Bunjevci su hrvatskoga roda.“ I šokački, pa i racki Hrvati u Duš-
                      noku i Baćini.
                        Matija, a u učiteljskoj školi koliko vas je bilo u razredu, tko je tada bio rav-
                      natelj škole, a tko vaš razrednik? Zašto nisi studirao hrvatski?
                        Glavni ravnatelj je bio József Meleg, naš razrednik Károly Fátrai, otac kasnije
                      glavne ravnateljice Klárike, a onda, „u moje vrime, bunjevački nisu predavali“,
                      nego od slavenskih jezika samo ruski.

                        Iz ruskog si sigurno ti bio jedan od najboljih.
                        Pa da, pa sam u vlaku između Baškuta i Baje, „na ajzibanu“, kada sam putovao
                      u školu, zamjenjivao svoje znanje iz ruskog s matematikom.

                        Đaci odakle su bili u školi?
                        Uglavnom su bili Bačvani, no dvoje-troje i iz Tolnanske županije. A bilo nas je u
                      mojem razredu devetnaest učenika.

                        Poslije gdje si radio?
                        U svojem kotaru dobiti radno mjesto bilo je vrlo teško, no u mojem su se slučaju
                      tako stvari, kako bi se reklo, poklopile da sam ipak uspio u tome i u mađarskom
                      Dautovu (Dávod) dobio sam radno mjesto. To je bilo 1962. godine.
                        Netko je otišao iz škole i tako sam imao sreću. Zamisli, iz salašarske škole do-
                      spjeti u jednu veliku seosku školu na kat! U Dautovu je tada bilo čak 420-ero
                      djece.

                        Zar toliko? Pa onda je valjda u mnogim obiteljima bilo više djece nego
                      sada.
                        Da, više, dvoje-troje pa i četvero, a i djeca iz Stapara (zaselak Püspökpuszta, dio
                      sela na Mohačkom otoku na obali Ferencova kanala, ondje je sada „kupka“, to jest
                      tamo su toplice i hotel Fortuna) u više razreda su ovamo dolazili.
                        Trebao sam predavati tjelesni odgoj pa i mađarski. Tada sam u razredu imao
                      čak 49-ero učenika, a godišnje smo iz mađarskog jezika morali pisati čak osam
                      radnja. Pomnoži: osam puta 49, to je, je li, oko četiristo radnja, toliko sam morao
                      godišnje ispraviti.


                        Svaka ti čast! Kako si to sve mogao izdržati?!
                        Pa morali smo, nije bilo drugog. Mađari bi, je li, rekli: „Vagy megszokod, vagy
                      megszöksz.“ (Ili ćeš navići ili pobjeći.) Onda sam morao završiti i visoku nastav-
                      ničku školu da bih mogao u višim razredima gimnastiku predavati, i biologiju, to
                      sam još birao, ta sa sela sam bio pa sam vrlo volio prirodu. Upisao sam se na se-
                      gedinsku visoku nastavničku školu, na „Juhász Gyulu“. No budući da nas je na
                      izvanrednom studiju bilo samo dvojica, morali smo svakog vikenda u Budimpeštu
                      ići na konzultacije, pa čak i u Budaőrs. I to, zamisli, tijekom četiri godine. Na ispit
                      pak opet u Segedin.


                  90  2020 HRVATSKI KALENDAR
   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95