Page 88 - Kalendar_2020

ječnju 62. Nema za vojnika veći udarac kada čekajući kraj vojnog roka, dozna da
će mu se on produžiti.
Znam to, i ja sam tako prošao zbog poplave na Kőrösu, u ljeto 1980. kao
vojnik u Hódmezővásárhelyu. Morali smo kod Bekeša čuvati nasip. Zauzvrat
su nas stavili u središnji dnevnik Mađarske televizije pa su nas čak i naši
najmiliji mogli vidjeti i bili ponosni na nas.

Ti si se, Matija, dakle rodio u Baškutu.
Tako je. Tamo smo živjeli na salašu, u mojem djetinjstvu. Sjećam se da smo
1943./44. pored ceste Gara – Čatalija imali oranicu koju smo zakupili, tako smo
rekli: „u arendu“ i obrađivali. Mojeg su oca pozvali u vojsku te smo s mojom ma-
mom tamo živjeli. Bilo je ondje vrlo mnogo salaša. Zanimljivo je da smo 1944.
godine, tada sam ja imamo pet godina, primijetili da maloprije spomenutom ce-
stom danonoćno idu kolone seljačkih kola. Odrasli su nam rekli da su na njima
civili koji bježe iz Bačke. Kasnije su pak tom istom cestom prolazili njemački i
mađarski vojnici. Dolazili su također s juga jer su Rusi dolazili, oslobađajući sje-
veroistočni dio Jugoslavije, pa su ih „gurali“ naprijed. Bježali su prema Mohaču.

Matija, vi ste u ono doba aktivno živjeli svoje bunjevaštvo?
Naravno.

I jezik i običaje?
Pa naravno. Običaj materica uvijek smo održali, a i razgovarali međusobno na
bunjevačkom dijalektu. Još bih ti nešto rekao u vezi s onim što sam ti počeo priča-
ti. Dakle, kada su Rusi došli, izveli su iz naše štale dva naša lijepa konja, a umje-
sto njih ostavili jednog koji je bio mršav, a imao je i rane na tijelu. Njima su naši
konji trebali za vojsku i „punktum“. Muškarce su dakle pozvali u vojsku i samo su
djeca i žene ostali doma. Kako, kako ne, s nama je ostao i jedan, kako smo mi tada
rekli, „čovik“. Zvao se bać Ivan Peštalić. On je bio Bunjevac iz Baškuta. Sa svojom
ženom je ostao s nama na njihovom salašu. Kada su Rusi došli, naravno da su se
žene bojale, ali budući da je među nama bio i jedan „čovik“, bili smo hrabriji. I tu
se vidi jakost jedne zajednice, ako je složna.
Sve u svemu, i moj je tata morao u vojsku, ali do rijeke Dona nije stigao, naime
jedan njihov kalački časnik rekao im je krajem 44. da će ih pustiti pa ako netko
želi kući neka ide u duhu „kud koji, mili moji“. On će se okrenuti pa to neće vidje-
ti, dakle daje im slobodu. Tako su on i njegov jedan prijatelj iz Kaćmara kod Du-
naföldvára prešli preko dunavskog mosta, u Ozori od jedne žene dobili civilno
odijelo, kod Sečuva ih je jedan ribar čamcem vratio na prvotnu obalu Dunava, na
Mohački otok, te su pred Božić stigli kući u Baškut. Kasnije smo, poslije rata, s
tatom otišli u Ozoru to sve vidjeti.

Kako su ti se, Matija, zvali roditelji?
Joso Zorić i Đula Peštalić.

Sestra pak Tereska, je li?
Da, službeno Pappné Zórity Teréz.

88 2020 HRVATSKI KALENDAR