Page 83 - Kalendar_2020

snalazim s učenicima, ali ne sa
svim kolegama. Razjari, naljuti
me pregršt spletaka, stalno šapu-
tanje iza leđa drugoga. Razlog je
tomu možda to što u nastavnič-
koj zbornici većinu čine žene i
djevojke, udane i razvedene,
neke frustrirane. Ima koje se
udaju za bogataša, pa im školska
zarada s minimalcem ništa ne
znači. Kod njih nedostaje odu-
ševljenja, vidi se da su zbog toga Zgrada Bajske učiteljske škole u Segedinskoj ulici
tu da se ne bi dosađivale doma,
ili ih višemjesečni ljetni odmor privuče, dodatno s proljetnim i zimskim raspus-
tom.
Premda Baja zbog udaljenosti i komplicirane dostupnosti ispadne iz vidokruga
druge strane države, ipak ima koji su iz mojega rodnog kraja stigli tamo, i zauvi-
jek zapisali svoje ime u povijest tog dijela, zapravo sjeverne Bačke. Na prvome je
mjestu među njima dr. Bálint Bellosics (1867. – 1916). Kako je on dospio tamo?
Ne baš iz samovolje, tamo su ga premjestile vlasti. Rođen je 1867. (u godini Na-
godbe) u sjeverozapadnom uglu Zalske županije, u naselju Redics, blizu triju dr-
žavnih granica, Mađarske, Slovenije i Hrvatske, pa čak i četvrte Austrije. Mjesto
ga je predestiniralo da sve jezike okolice s lakoćom, na prirodan način usvoji,
poput dječje igre, tako i njemački. Zapravo, iz višenacionalne sredine premješten
je u jednako tako višenacionalni bajski kraj. Naravno da su i to stavili na vagu
ministarstvu kada su odlučili o njegovoj sudbini, premda se on nadao da će biti
bliže svojima, recimo međimurskom Čakovcu, gdje je poslije budimske učiteljske
škole stekao kvalifikaciju (naobrazbu) 1887. Kasnije u Budimpešti studira jeziko-
slovlje i povijest. U Baji kao pomoćni nastavnik počinje 1892. Tamo ostaje do
kraja razmjerno kratkog života. Pokopan je u Baji.
Zavolio je Baju, tamo se oženio voljenom Florom, kćerkom ravnatelja znanstve-
nika učiteljske škole dr. Samua Bartscha. Plod njihova sretnoga braka jesu sedme-
ro djece, pet muških i dvije cure. Mnogo pokazuje o privrženosti svojima glave
obitelji, što je medeni mjesec s izabranicom proveo baš u rodnome kraju, posjetio
salaš u Nyakasházi, pokraj Zalaszombatfe, i tamo cvatuće očevo imanje. Samo se
naslutiti može kako je mladi par putovao s juga prema sjeverozapadu. Naravno,
uglavnom željeznicom, gdje je ona bila izgrađena, a u mjesnim relacijama konj-
skim zapregama. Malo je lakše bilo u naše vrijeme iako je jednokolosječna pruga
vodila od Pečuha do Bacika (Bátaszék), što nam se svaki put činilo predugim,
bezvremenim. No za naknadu iscrpljivog puta tamo nam je bila čarobna baranj-
ska priroda s bregovima, po kojima je tamo-amo vijugala parna lokomotiva i nje-
zina skromna kompozicija, katkad svega s jednim vagonom. Zaustavljamo se ta-
koreći umalo kod svakog drveta i grma, a obvezatno kod većih mjesta kao što je
Etinj (Hosszúhetény), Božuk (Palotabozsok) ili Vemen (Véménd). Svuda se Švabi-
ce ukrcaju u kola, u ruci s pretrpanim košarama i drugim paketima, u kojima
nose voće, povrće i jaja na tržište u obližnji Bacik ili s presjedanjem prema Pribiju

2020 HRVATSKI KALENDAR 83