Page 79 - Kalendar_2020
P. 79

predstavnik István Gaszner, glavni ravnatelj škole, bio početkom sedamdesetih
                  godina.
                    Kao svugdje, i ovdje ima nastavnika koji ne stoje baš na visokoj razini svoga
                  zvanja, ne odgovaraju onomu što se očekuje od njih. Očita je nadutost predavača
                  anatomije – među ostalih i taj predmet imamo – koji ne poznaje mjere. Prevaž-
                  nim se čini, kao da ja iznad svega poznavanje gradnje čovječjeg tijela, kostiju,
                  mišića i zglobova. Navrh toga osoba je osobito nepristrana prema nama „Juž-
                  noslavenima“, kako nas je rugajući nazivao. Mržnji njegovoj daje znak ravno i
                  glasno. Jao onomu koji na ispitu točno ne citira tekst iz njegove skripte. Strog je
                  kada je riječ o latinskim nazivima organa. Primjer je on za osobu koja zloporabi
                  svoj položaj, kao da je iznad svojih mogućnosti. Suprotno je njemu predavač stra-
                  nih jezika Lajos Szepes. Hvale ga oni koji kod njega fakultativno uče engleski, a i
                  oni kojima je obvezatan ruski jezik – a to smo svi ostali. Simpatično je studenti-
                  ma, kako im skrušeno priznaje: i on tek sad usvaja jezik Puškina i Tolstoja, naime
                  katedru je napustio taj stručnjak, i njega treba hitno zamijeniti.
                    Pozornosti je vrijedan stručnjak za mađarsku književnost György Keszthelyi,
                  kojeg su ovamo premjestili (podigli) iz gradske gimnazije. Prerastao je on okvire
                  što mu je srednja škola pružila, i zaista je zaslužio da na višem stupnju nastavi svoj
                  pedagoški posao. Drži uistinu zanimljiva predavanja o velikanima svjetske knji-
                  ževnosti, unutar toga i o onoj namijenjenoj mladim naraštajima. Onodobno je
                  objavio svoj prvi roman Ken Kessy s naslovom Let iznad kukavičjega gnijezda, koji
                  upravo te godine izađe na mađarskom prijevodu (Száll a kakuk fészkére), i uskoro
                  postaje popularan. Zahvalni možemo biti profu što nam je pozornost skrenuo na
                  to remek-djelo i na ostale vrednote lijepe književnosti. Šteta što je od „jugoslaven-
                  skih“ pisaca spominjao jedino nobelovca Ivu Andrića…
                    Prave stručnjakinje, gospođe u zrelijim godinama na katedri pedagogije, gdje se
                  tako važna znanstvena znanja tumače, kao što je psihologija, didaktika ili meto-
                  dologija predavanja. Ovo posljednje moramo provesti već za vrijeme studiranja u
                  praksu. Redovito, pred strogom pratnjom očiju promatrača, to jest naših vršnjaka
                  i mentora vodimo sate u školi vježbaonici. Mi ,,Južnoslaveni“ čak i u označenu
                  gradsku školu posjećujemo, gdje je hrvatski, odnosno srpski uveden kao predmet.
                  Tu je mlada, od nas jedva starija, simpatična nastavnica Marta Šajić-Akoš zadu-
                  žena za obučavanje djece, od kojih većina – priznali to ili ne – već onda kao stra-
                  ni jezik pokušava upoznati govor svojih roditelja, baka i djedova.
                    Karakteristično za ono doba: iznad svega stoji jedna grdoba, nazvana dial-mat,
                  odnosno dijalektički materijalizam. Kao kukavičje jaje, uljez u skupu korisnih
                  predmeta, zapravo jedna vrsta filozofije, koju smo rugajući se, nazivali foksi-mak-
                  si. I on na uglednom prvome mjestu čak i u indeksu, tj. studentskoj knjižici, pra-
                  teći tako važne discipline kao što je matematika, dječja književnosti ili psihologi-
                  ja. Obavljalo se preodgajanje pitomaka, naobrazba čovjeka socijalističkog tipa.
                    Među veselije strane studentskih svakidašnjica pripadaju predmeti vezani za
                  ljudske vještine, sposobnosti, tako crtanje i pjevanje. Klavir ima u svakoj učionici,
                  i na njima uvijek netko vježba, stalno se čuje klimpiranje, zveckanje, lupanje,
                  kako početnici traže odgovarajući glas na klavijaturi, i kada ga nađu, veselo, tako-
                  reći uzvikujući daju znak svojoj radosti. Svugdje se čuju taktovi Tele mlado, šaro-
                  liko (Boci, boci tarka) i slične dječje pjesmice. No slikanje i crtanje bi trebalo biti


                                                                     2020 HRVATSKI KALENDAR  79
   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84