Page 93 - Kalendar_2020

Zaobići svoju zvijezdu u Lukovišću

Lukovišće nije „turističko odredište“,
nema znamenitosti koje bi privukle put-
nika namjernika. Selo vidljivo propada,
posvuda su prazne kuće, pocrnjele kao
truli zubi, urušavaju se, guše u korovu i
granju koje izbija iz zidova.
U Lukovišću gledam dječju predstavu o
nastanku svijeta, kako je Bog stvorio svi-
jet, Zemlju, Sunce, Mjesec i zvijezde: dje-
ca jedva govore hrvatski pa njihov ma-
đarski naglasak preobražava izgovorene
riječi dajući im neku čudnu drevnost i
tajnovitost. Djeca donose plavo platno koje predstavlja nebo, nose veliku kuglu
koja predstavlja Zemlju, pojavljuju se u dječjim rukama Sunce, Mjesec i zvijezde.
Vidimo stvaranje svijeta i kako se razlijevaju vode, kako nestaje tama i bude svje-
tlo, kako ptice lete plavim zrakom i kako će uskoro svojim dahom Bog dati život i
čovjeku. I saznajemo: ako netko umre, onda mu padne zvijezda s neba. Zato kažu
stari: nije dobro zvijezde brojiti jer „ako slučajno svoju zvijezdu izbrojiš – umrijet
ćeš. Past će ti zvijezda.“
I zaista, čujemo dječje riječi koje je zapisao Đuro Franković, ali njegovu zvijez-
du više ne vidimo. Jednoga dana, sakupljajući mitove i legende, pjesme i priče,
naišao je na svoju zvijezdu. Prepoznali su se i on i zvijezda, izgovorio je njezin
broj, i bilo mu je kasno da okrene glavu i skloni se. I zvijezda je pala.
Od sudbine ne možeš pobjeći, to je poslovica, zapisana, pa valjda i istinita.
S terase s koje se vidi cijeli Pečuh, njegove crkve i kapije te dio grada u kojem su
nekada živjeli Hrvati, gdje smo pod srpanjskim suncem pili pivo i jeli pečeno
meso, otišao je u bolnicu. Prestali su stizati tekstovi, priče, legende, bajke, basne,
sjećanja: sve je nestalo, samo vijest na lošem hrvatskom jeziku: Đuro je vidio
svoju zvijezdu.
I sada smo u tome mađarskom i hrvatskom Lukovišću, selu uz duboku Dravu,
u domu kulture; gledamo priče o stvaranju svijeta, slušamo djecu kako izgovara-
ju hrvatske brojalice, pjevaju hrvatske pjesmice, kako pokazuju slike na kojima
vidimo Đuru; dijete je u Lukovišću punom života, učenik je, pa student, pa novi-
nar, pa profesor, pa snima s magnetofonom na ramenu neke starice i starce, po
selima diljem Mađarske, i bilježi ono što je u njima zaostalo iz minulih stoljeća, a
sada više ne postoji.
I sve je nestalo kada je umro Đuro, osim knjiga i rukopisa, od kojih smo dio
složili u knjigu Pučka Biblija i sada o njoj divanimo Stjepan i ja, u tome tužnom
Lukovišću, u kojem su nedavno zatvorili posljednju trgovinu, pa nam ostaje samo
krčma, koja sliči na nasukani dravski čamac, i u njoj ljudi koji veselo dočekuju
strance, kao svoje. Nude nas pićem i fiš paprikašem iz velike kotluše, koja se puši
nasred krčme. I tu vrijeme stoji, ili se vrti ukrug, ili ga uopće nema i sve se može
dogoditi, sve će biti i sve je bilo. I tu negdje među nama sjedi Đuro, došetao je iz
kućice na kraju sela; provirio je u usput u dućan koji vodi „prodavačica Julija,

2020 HRVATSKI KALENDAR 93