Page 94 - Kalendar_2020
P. 94

vješta dućandžijevka, rodom is Suloka“, omjerio Pick salamu, koliko su ovaj tje-
                      dan odsjekli za suprugu liječnika Géze Bozsokija, u narodu zvanu Bozsokijevka,
                      a među djecom „doktor néni“. Čujem Đuru kako govori u krčmi da nije željan te
                      salame jer je prave od magarećeg mesa, i kako je doktorica imala finog cucka i u
                      svojoj kući „hrvatsku sobu“, u kojoj je sakupljala rukotvorine od žena iz sela.
                      U proljeće je mali Đuro nosio visibabe otmjenoj liječnikovoj ženi, a ona ga častila
                      kolačima, ali ga nikada nije uvela u „hrvatsku sobu“. I možda je zato cijeloga živo-
                      ta sakupljao to lijepo staro i narodno, stvarao i punio svoju „hrvatsku sobu“, ljep-
                      šu od one supruge doktora Bozsakija, otimao vremenu, ne samo tkanine i pred-
                      mete nego i riječi, zvukove jednog naroda koji polako nestaje, propada u zemlju,
                      pa ostaju tek križevi na starim grobljima, ili mala urna s prahom, onako kako su
                      Đuru u Pečuhu sahranili.
                        Prolazimo pokraj lukoviškoga groblja i žalim što tamo nije sahranjen Đuro
                      Franković. Tu mu je mjesto, blizu spomeniku Lukovišćanima koji su padali u tu-
                      đim ratovima – jer svi padaju u nekom ratu, ili će tek pasti – mogao se protegnu-
                      ti među svojima, među onima što su mu kazivali svoje priče o vilama i čarobnja-
                      cima, o vješticama i vitezovima, o princezama i kraljevima, o majmunima i
                      soldatima, o ljudskim i majmunskim orsagima, o tome kako je dečko postao zla-
                      tan, o šarkanju i djetetu, i konačno o tome kako je stvoren svijet, od čega se sasto-
                      ji i kamo to ide.
                        Na lukoviškome groblju sve je jasno, bistro kao Drava u Đurinu djetinjstvu, a ne
                      tijesno i tužno kao u onom saću s urnama na pečuškome groblju. Tamo se ništa
                      ne vidi, ni prošlost i budućnost, samo zidovi, samo prah, samo bespomoćnost.
                      Tamo se čini da život nema smisla i da je svatko nevažan. Besplodan prah u be-
                      tonskom saću.
                        U dvorani lukoviškoga doma kulture odjekuju pjesme i priče iz davnine: kako
                      su mali i siromašni ljudi bili sretni, mudri i hrabri: znali su  tajne svijeta i on ih
                      nije plašio i punio tjeskobom kao nas današnje. I rado su to prenosili Đuri na
                      magnetnu vrpcu, i svima onima koji su htjeli slušati: zašto se mučite, sve se tajne
                      znaju, svijet je jasno i vedro mjesto: što ako se ne najedeš Pick salame, ionako je
                      ne može pojesti više od pola kilograma, usrećit će te i kora kruha, vedro nebo i
                      sunčan dan. Nešto će se naći. Bog se za svoje uvijek pobrine.
                        Ovdje u Lukovišću sve znam, ali što me automobil bude dalje vozio iz ovog sela,
                      koje kao da će propasti u zemlju, moje će misli zamagliti stvarnost, svijet koji
                                                    nema snage misliti o velikim stvarima, koji
                                                    živi samo sitno, samo jadno, jalno. Obično.
                                                     I dobro znam, pazit ću da još ne sretnem
                                                    svoju zvijezdu: doznao sam tajne koje moram
                                                    prenijeti, tajne dječaka rođenog u ratnom
                                                    zbjegu obližnjeg Drávafoka, koji sad ima br-
                                                    kove i šešir na čiviluku, s kojim pijemo Vlado
                                                    i ja u zadnjoj krčmi u Lukovišću, odmjerava-
                                                    mo fiš koji nestaje iz kotluše, koji jedu smire-
                                                    ni sretni ljudi što poznaju tajne svijeta.
                                                     One su zapisane u Lukovišću, baš kao poje-
                                                    deni fiš u krčmaričinu teku.   Mirko Ćurić


                  94  2020 HRVATSKI KALENDAR
   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99