Page 94 - Kalendar_2020

vješta dućandžijevka, rodom is Suloka“, omjerio Pick salamu, koliko su ovaj tje-
dan odsjekli za suprugu liječnika Géze Bozsokija, u narodu zvanu Bozsokijevka,
a među djecom „doktor néni“. Čujem Đuru kako govori u krčmi da nije željan te
salame jer je prave od magarećeg mesa, i kako je doktorica imala finog cucka i u
svojoj kući „hrvatsku sobu“, u kojoj je sakupljala rukotvorine od žena iz sela.
U proljeće je mali Đuro nosio visibabe otmjenoj liječnikovoj ženi, a ona ga častila
kolačima, ali ga nikada nije uvela u „hrvatsku sobu“. I možda je zato cijeloga živo-
ta sakupljao to lijepo staro i narodno, stvarao i punio svoju „hrvatsku sobu“, ljep-
šu od one supruge doktora Bozsakija, otimao vremenu, ne samo tkanine i pred-
mete nego i riječi, zvukove jednog naroda koji polako nestaje, propada u zemlju,
pa ostaju tek križevi na starim grobljima, ili mala urna s prahom, onako kako su
Đuru u Pečuhu sahranili.
Prolazimo pokraj lukoviškoga groblja i žalim što tamo nije sahranjen Đuro
Franković. Tu mu je mjesto, blizu spomeniku Lukovišćanima koji su padali u tu-
đim ratovima – jer svi padaju u nekom ratu, ili će tek pasti – mogao se protegnu-
ti među svojima, među onima što su mu kazivali svoje priče o vilama i čarobnja-
cima, o vješticama i vitezovima, o princezama i kraljevima, o majmunima i
soldatima, o ljudskim i majmunskim orsagima, o tome kako je dečko postao zla-
tan, o šarkanju i djetetu, i konačno o tome kako je stvoren svijet, od čega se sasto-
ji i kamo to ide.
Na lukoviškome groblju sve je jasno, bistro kao Drava u Đurinu djetinjstvu, a ne
tijesno i tužno kao u onom saću s urnama na pečuškome groblju. Tamo se ništa
ne vidi, ni prošlost i budućnost, samo zidovi, samo prah, samo bespomoćnost.
Tamo se čini da život nema smisla i da je svatko nevažan. Besplodan prah u be-
tonskom saću.
U dvorani lukoviškoga doma kulture odjekuju pjesme i priče iz davnine: kako
su mali i siromašni ljudi bili sretni, mudri i hrabri: znali su tajne svijeta i on ih
nije plašio i punio tjeskobom kao nas današnje. I rado su to prenosili Đuri na
magnetnu vrpcu, i svima onima koji su htjeli slušati: zašto se mučite, sve se tajne
znaju, svijet je jasno i vedro mjesto: što ako se ne najedeš Pick salame, ionako je
ne može pojesti više od pola kilograma, usrećit će te i kora kruha, vedro nebo i
sunčan dan. Nešto će se naći. Bog se za svoje uvijek pobrine.
Ovdje u Lukovišću sve znam, ali što me automobil bude dalje vozio iz ovog sela,
koje kao da će propasti u zemlju, moje će misli zamagliti stvarnost, svijet koji
nema snage misliti o velikim stvarima, koji
živi samo sitno, samo jadno, jalno. Obično.
I dobro znam, pazit ću da još ne sretnem
svoju zvijezdu: doznao sam tajne koje moram
prenijeti, tajne dječaka rođenog u ratnom
zbjegu obližnjeg Drávafoka, koji sad ima br-
kove i šešir na čiviluku, s kojim pijemo Vlado
i ja u zadnjoj krčmi u Lukovišću, odmjerava-
mo fiš koji nestaje iz kotluše, koji jedu smire-
ni sretni ljudi što poznaju tajne svijeta.
One su zapisane u Lukovišću, baš kao poje-
deni fiš u krčmaričinu teku. Mirko Ćurić

94 2020 HRVATSKI KALENDAR