Page 101 - Kalendar_2017
P. 101

33-121_Layout 1  2016.11.04.  11:51  Page 99








                  upametzeo, začeo je zvati nas: – Hodte van, ugarski mašini idu! Da, a mi svi uvušli van,
                  zaustavili smo auto, a odzgor su sidili Rusi. Svi su se hitili u bižanje, i Šandora Mikičinoga
                  sam onde zgubio, gor ne znam, kako je zašao domom. A ja, ja sam ostao s jednim ki je bio
                  iz Rastine. Nas su veljek odnesli k jednomu ruskomu kapetanu na zapovidničtvo u
                  Kermendu. Ja sam samo ponavljao: – Mi pašli doma! I mora se reći da je Rus jako dobar
                  človik bio, razumio nas je i nariktao da nas džipom i odnesu do Rastine. Rekao mi je ov paj-
                  taš s kim sam bio, neka ostanem na noć u Rastini, a ja sam mislio nisam već daleko od
                  Petrovoga Sela, kih 7 – 8 kilometarov, neću ja čekati. Dojdem ja do Kilketa, onda na me
                  viče negdo: – Stoj! Kade je bila krčma, postavio me je Rus u nugalj, držeći pištolj u me. On
                  je drhtao, ja se potio! Ja njemu govorim: Kamarad, Kermend! Ja pašli doma! Dva tenki su
                  tod stali, ti su veljek telefonirali u Kermend, kade su potvrdili da ja sam ta človik ki je onde
                  bio i ovako su me pustili. Onda sam prik luga pri Kilketu domom zašao, a pred krčmom je
                  jur narod stao vani i pominali se, što se je zgodalo, ki je došao domom i kako. Ovako smo
                  se i mi malo pominali i išao sam leći, kad sam jako trudan bio. Na to sam se zbudio da otac
                  mi veli: – Čuješ? Tenki se ovde obračaju pred našom hižom! Nisam jur mogao čekati, stao
                  sam se brzo, zimski kaput, cokole sam si oblikao, što sam našao i pri štaglju sam priksko-
                  čio Mikinim, tod sam tuketao Jančiju Harangozou. Pitao sam ga, ide li, kad su došli Rusi.
                  Rekao je, on još lazno ima. Onda sam prošao Jožiju Jurašiću, kad sam mislio ako smo veći-
                  mi, to će svakako bolje biti. Takova magla je bila da ništ se nije moglo viditi. I on je ostao
                  s tim da će viditi, kakova će biti situacija, nek potom će se ganuti s familijom skupa. Nigdor
                  nij' s manom došao, ovako sam se sam ganuo na put. Bio je jedan frizer ovde u selu s njim
                  sam se našao u gornjem kraju. Vlikao je za sobom dunjhe i vikao mi je, neka mu idem
                  pomoć ne da dici bude zima. Ja sam se pašćio, još sam skočio Jožiju Soldatiću (on nam je
                  rodjak bio), njega sam pitao, kako izgleda hatar, jesu li vani još akne. Rekao mi je da
                  morem mirno projti, nij aknov, ni drotov. Kad su pogazili revoluciju, ja već nisam lazno
                  imao, kad bi morao najzad projti u Pečuh. Onde bi mi bili sudili kvizno kad sam pobignuo.
                  Brat Ferenc je došao do hatara na biciklinu, rekao sam mu, poj domom, sa starinom mora
                  negdo ostati. Prez riči se je obrnuo i lipo prošao. Onda sam se našao s Jončijem Dodnerom
                  kade su sušili kukoricu, tod se je shranio i onda smo se ganuli skupa u Eberavu. Tod su nam
                  imena napisali austrijski policajci. Sad mi je jur žao da sam papiroše iz Pečuha hitio u
                  Pinku, dobri bi bili za spominak. Onda su nas veljek odnesli u Mariazell (Celje) u lager. To
                  je bila stara zgrada špitalja za ranjene katane u Prvom svitskom boju. To je sve bilo puno,
                  ali ja već treći dan, kad smo tamo zašli, začeo sam djelati. Pute smo spravili mi petimi
                  Petrovišćani. Vince Kišbirovljev, brat mu, Nandor Jurašić, Dodner pak ja. Za tajedan dan su
                  nas pitali, gdo u koji orsag kani projti. Jonči Dodner mi je rekao, mi smo skupa vandošli,
                  hodmo i dalje skupa u Švajcko. Drugi Petrovišćani svi su htili u Ameriku projti, i ja bi
                  mogao tamo, kad mi od ćaće brat, Janoš bači i moje sestrične su bile u Ameriki, ali mi smo
                  prosili, ako je moguće, mi bi u Švicarsku. Onda su nas Esterajčani odnesli u Graz u drugi
                  lager, tod su nas čekali vlaki, i onde su ljude i podilili, ki kamo kani. Tod sam se strefio
                  s Janošom Harangozojem, već ljudi sam vidio iz sela, ali nismo se mogli pominati, kad su
                  jako, jako čudami bili. Dvi noći smo spali onde u jednoj velikoj hali na slami. Pitao sam
                  Jončija, kamo kani, rekao mi je da ide u Nimško, tod je i umro i mi smo čisto zgubili i kon-
                  takte. Onda sam zašao u Švajcko u Ansiden, 8. decembra 1956., a 2. januara 1957. ljeta vla-
                  kom smo putovali u Gösönön, onde sam začeo i djelati. Brig smo bušili, ali ne za tunel,
                  nego za elektranu. Polig briga je ovo selo ležalo nekako u grabi, pak sam mislio, ja ovde


                   2017 Hrvatski kalendar                                              99
   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105   106