Page 84 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:06 Page 80

– Sjećaš se da su ujak i ujna uvijek dolazili u Budimpeštu i na gimnazijska opraštanja
nas trojice braće?
– Da, bilo je lijepo. Poslije smo nekud otišli u neki restoran na zajednički ručak. Sjećam
se i svinjokolja i berba grožđa u Santovu. Tada smo se i družili i mnogo razgovarali.
– Pa da, naša mama bi znala često reći: „Vi, dico, s ujom i na klozet iđete?”
– Kada je bila berba grožđa, uvijek se skuhao dobar paprikaš, pa smo ga slatko jeli, a
usput pili i razgovarali. Zatim na svinjokolji kada se u štali obrađivala svinja, uvečer pak na
zajedničku večeru. Došle su nam i rođakinje pomoći raditi, a i večerati: nena Eva Dorina i
nena Marija Ustinkina. „Uja” je inače bio vrlo dobar. Trudio se sve dati od sebe: u svakom
pogledu. I zabavljao nas je, a i učio na dobro, šalio se.
– Sjećaš se kada smo jedne godine, valjda 1983., bili ti i ja vlakom na obali Jadranskog
mora, u zadarskom kampu Boriku, pa kada smo se nakon gledanja prekrasnog zalaska
sunca šetali prema zgradi zadarskoga sveučilišta, a tek smo kod kuće doznali da je u isto
vrijeme i on bio ondje na usavršavanju narodnosnih pedagoga?
– Da, kako se ne bih sjećao.
– A kada smo jedne godine ti i njihova kći Beta, kao gimnazijalci „naše gimnazije”, ja
pak kao student iz Budimpešte, vlakom iz Istočnog kolodvora išli k njima u Serdahel prili-
kom „odmora za 7. novembar”?
– Da, lijepo su nas u Serdahelu ugostili. Ujna je vrlo ukusna jela kuhala.
– Ja sam jedne godine, ti i brat Stipan još niste bili na svijetu, išao sam valjda u drugi
razred osnovne škole, s mamom i bakom bio kod njih na svinjokolji. Onda me je ujna
povela sa sobom na jedan mađarski sat koji je ona držala u nekom od nižih razreda. Morao
sam i ja čitati, a vidio sam i kako drži sat. Na odmoru, sjećam se, došlo je oko mene kao
ujninog i ujinog gosta mnogo malih kajkavaca, a budući da ja nisam sasvim razumio nji-
hov govor, zaplakao sam. Lijepo smo se i tamo okupili, a i putovali do Zale vlakom, „na ajzi-
banu”, pa usput prošli kroz tunel. To je bio za mene također nezaboravan događaj.
– Kasnije, kada je bio u svojim zrelijim godinama, a nažalost i zadnjima, kako ga se sje-
ćaš? – pitao sam brata Jozu.
– Pa bio je i tada pun snage i ideja. Kao predsjednik Odbora za odgoj i obrazovanje
Hrvatske državne samouprave dolazio je često u santovačku Hrvatsku školu i pregovarali
su da naša škola prijeđe u nadležnost Hrvatske državne samouprave. To ga je ispunjavalo
zadovoljstvom. – reče mi brat.
– Što se još mojeg i „ujinog” odnosa tiče, ja sam se kao tinejdžer s njim dopisivao. Pisao
sam mu pisma i u njima nabrajao svoja pitanja, a on mi je uvijek odgovorio i bodrio me na
mojem putu. Za mene je to bila velika stvar da meni moj ujak piše, naime on mi je bio i
uzorom. Jednom sam ga kao gimnazijalac pitao što da čitam ako volim pisce koji psiholo-
giziraju. Predložio mi je Tolstoja, a još više Dostojevskog, od njega roman „Zločin i kazna”,
koji mi je bio velik doživljaj. Kasnije sam kod bake vidio da čita od Meše Selimovića roman
„Derviš i smrt”. Slijedio sam ga u tome. Jednom kada je 1977. ujesen došao u Santovo, jer
je bio pozvan da osnovnoškolskoj djeci održi susret pjesnika i čitatelja, bio sam s njim u
knjižnici u Novom Mohaču, pa sam mogao vidjeti kako lako uspostavlja odnos između
sebe i djece. Vrlo je znao, kako bi u Santovu rekli, „prodičit” i uvijek bi se, kad god je samo
mogao, služio hrvatskim književnim jezikom.
Kada su nas on i ujna posjećivali u Santovu, jer mi smo stanovali od kuće naše bake i
„dide” daleko, u takozvanom Malom Beregu, uvijek mi je pogledao mladićku sobu i zani-

2016 Hrvatski kalendar
80