Page 87 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:06 Page 83

tu iz sela vjenčali, onda već u
sedamdesete godine nisu gledali
da Hrvat s Hrvatom, Nijemac s
Nijemcem, Madžar s Madžarom,
nego su već bili mješoviti brakovi.
Kako su ošli u pečujsku školu, gim-
nazije tamo su se s drugima upoz-
nali, jer ošli su na fakultet, to kod
nas vrlo se vidi. I zato mislim da
teško je s mladima, nije lako, ali
mislim da ne u 50 – 60 godina
treba da njetko bude u Hrvatskoj
samoupravi, nego treba dati mla-
dima. To je teško, to nije tako jed- Dio molitvenika iz zbirke Age Dragovac
nostavno. Ali mislim kad sam ja
bila načelnica sela, prije 10 godina, ja sam mislila samo mladi, mladi, mladi. I onda vidit
ćemo iz mlogih mladih tko će ostati, tko može to sa srcom, s dušom na to da naša vjera,
naši običaji nek se sačuvaju, ima tko je ispadao, ima tko je osto, ali treba pomoći. Jer može
se kazat ne tako treba, ne onako treba, ali oni otkale bi znali. Mješoviti brakovi, ako nješt
je ostalo, ostalo, ako nije, nije, treba njih naučiti da šta je najvažnije, a to nije tako jedno-
stavno. Jer kod nas kažu, pa taki mladi, ja kažem starima, vi bi? Gdi je vaš unuk? Di su vaša
djeca? Treba se radovati da njetko misli na to da trebalo bi tu očuvati, a to nije lako. Vi bi
znali to da šta treba sad raditi? Svake godine se sve mijenja. I zato mislim i Nijemce i
Hrvate zajedno jednako njih pomažem. Danas da njetko zato radi što ne dobije novaca,
ide mu vrijeme i svašta, to nije tako jednostavno. Zato treba ljubavi. Treba. Uvijek ima zato
taki mladi koji hoće nješt da rade za selo, za naše bošnjačke običaje, pa vidit ćemo. Ako se
ne damo da mladi to probaju, onda će izgubiti, jer stari... onda tko će...” – reče Agica.
I nastavlja: „Imala sam veliku sreću jer moj tata je učio u Budimpešti i on je mlogo svašta
drugačije mislio o djecama da kako treba da uču, kud nek idu, kako imaju slobodu i šta ja
znam, jel on mi nikad nije kazao ako nješt sam htjela, da neće mi pomoć, jel da nek ne
radim. Jer je kazao, ako misliš, probaj, vidit ćemo. I to je vrlo bilo teško i men i mislim da i
njemu, jer sam išla, nisam bila doma i ošla sam iz Pogana, jer sam mislila s dvadeset godi-
na da svijet je za mene, tako je i bilo. Ali što sam dobila u životu, to sam zato dobila što
moja baka i moj djed su mene pomogli, a otac je kazo da njem ne treba ništa, nek dadu
unukima, mojoj sestri i meni. I hvala Bogu da to možem kazati da ako oni ne bi bili taki
strogi i ne bi to gledali da nama nek bude bolje, onda mlogo svašta ne bi tako ispalo kako
je ispalo. I kad je moj djed bio bolestan, ja sam u Pečuhu stanovala, a svake nedilje sam
došla doma u petak, subotu i nedilju sam bila š njim. Jer on mlogo je zaboravio, a nije
znao da ko ko je, al mi je uvijek bilo drago da on je zno da sam ja Agica. I kad sam došla,
radila sam na pošti od jutra do večeri, preko nedilje nisam mogla doć doma, al za nedilju
sam došla, i onda ja sam mu dala jesti i oprala sam ga, ali on je bio stari čovjek i meni je
sve slobodno bilo kod njega. Kad je on umro, onda je moja baka sama ostala i zato ti stari
su ko da dvoje su jedan čovjek. Ako jedan umre, onda ako nema pomoći i ne može se izva-
diti iz onog da i ja ću mrt, onda to će tako bit. Vidim i u obitelji svagdi. Ja sam mislila jedno
veliko, nisam se udala, mislila sam da ću dojt doma i onda ostavila pečujski lakaš i onda

Hrvatski kalendar 2016 83