Page 83 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:06 Page 79

Stipan Blažetin kao ujak

Povodom 75. obljetnice rođenja i 15 godina
od njegova prelaska u vječnost

Nalazimo se u Santovu u Dózsinoj ulici, narodski rečeno Prnjavoru, pod brojem 20, u kući
u kojoj živi moj brat Jozo, „Joza”, a u kojoj su do svoje smrti živjeli roditelji našeg ujaka,
pedagoga, pjes nika i pisca. Kuća se nalazi nedaleko od središta sela. Razgovaramo moj
brat i ja.
– Brate, otkada tu živiš?
– Otprilike šest-sedam godina.
– Kako ti je tu živjeti?
– Veoma dobro, ta kuća je na vrlo dobrome mjestu, a i kao stara šokačka kuća ima sve
ono u njoj i na njezinoj porti što odiše starinom i ljudskom toplinom i zbog onoga što
znam tko je tu živio: u mojem sjećanju naš „dida” Marin i baka Marija, naša mama Anica i
ujak Stipan, koji se tu i rodio, te i njihovi predci.
– Kako se sjećaš „našeg uje”?
– Pa, eto, kad smo bili „klinci”, onda smo se manje susretali s njim jer je imao mnogo
posla, a i malu djecu, pa nije mogao često dolaziti iz Serdahela u Santovo. No za Božić su
nam on i njegova supruga, a naša ujna uvijek slali poklone. U košari za slanje paketa dobi-
li smo svaki od nas trojice braće po jednu knjigu, ostali maramica, čarapa i drugih stvari te
svi kestena iz Zale za speći i jesti. To smo uvijek čekali da poštar donese djedu i baki, a oni
su nas onda zvali da idemo po poklone, što smo mi uvijek s velikom znatiželjom i radošću
činili.
– Da, sjećam se i ja toga. Naprimjer, za Božić, valjda 1965. godine, dobio sam na hrvat-
skom u izdanju biblioteke za djecu Grimove pripovijetke i Don Kihota. Kada sam pak bio
išao u peti razred, onda od Julesa Vernea debelu knjigu Grant kapitány gyermekei (Djeca
kapetana Granta). On i njegova supruga Ilona Beleznai, Mađarica iz Željezne županije i
učiteljica, nastojali su na nas utjecati tako da zavolimo još više svoj hrvatski jezik, ali da
naučimo dobro i mađarski. Bili su otvoreni ljudi. Za gimnazijsku maturu, meni, naprimjer,
osim ostalog poklonili su Njegošev Gorski vijenac. Za vrijeme gimnazije pak dobio sam
uvijek, i onda kada sam kod njih boravio nekoliko dana u ljeto, a i za Božić, djela poznatih
hrvatskih pisaca i pjesnika. Veoma sam volio biti kod njih u Serdahelu jer su me uvijek lije-
po ugostili, jer su imali mnogo knjiga, vozili su me u Kanižu i Zalaegerszeg (osobito se sje-
ćam skanzena u tom gradu), usput dok smo k njima išli iz Santova kolima, svratili smo i u
sigetsku tvrđavu, u Serdahelu su mi kuhali gulaša u kotliću, bili smo ujak i ja pecati na
Šoderici, pogledati rijeku Muru, njihovu školu itd. No zapričao sam se. Nego čega se ti,
brate, još sjećaš?
– Pa kada su, valjda svakog ljeta, na dva-tri dana dolazili u Santovo pa smo zajedno išli
pecati na Šlajs, na Ferencov kanal ili u Klađu. Kada je bio veći, išao je s nama i njihov sin
Stjepan. Svi smo voljeli pecati, ali se igrati i nogometa ili glavati, odnosno, kako smo mi
rekli, „fejat”.

Hrvatski kalendar 2016 79