Page 105 - Kalendar_2021
P. 105

– Da te nisu one izbile, kad si tako otečen?! – uteče mu se u rič jedan komšija.
                  – Neg od čega drugog bi oteko?! – vikne mudrac ko oparen.
                  – To je moro biti al pravi kerećiji poso! – opet će onaj komšija.
                  – Otkud znaš?! – drekne mudrac, al se sad već sav uzmuvo i spleo.
                  – Glavno je da znam! – kaže onaj samo onako nasumce.
                  Kaže onaj nasumce, al se mudracu u’vatio mrak na oči. Oma on komšiju uzme
                postrance, pa mu prišapne:
                  – Kad znaš, a ti zaveži jezik, al ko kera na lancu, pa ni riči više o kerećijem poslu.
                A evo ti čilaš, meni će ostati čilaša.
                  Začudio se onaj, ne veli ni riči, kad mu je mudrac tako zapovidio, već ćutećki
                primi čilaša. Kad je došo kući, on samo veli:
                  – Ženo moja, kadgod sam slušo od stari’ ljudi: nemoj biti čovik već ker, pa ćeš bit’
                i sit i napit. Al otkako se naš komšija promudrio, izgleda da je dosta štogod kerećije
                samo i spomeniti.
                  Mudrac se sad užegurio. Iđe oko komšije ko mačak oko vruće kaše, pa ga svaki dan
                vaća stra’ da još koji mudrac ne nikne u selu. Zato razglasi da nitko ni za živu glavu
                ne tumarne iz atara, jel će grdno nasradati. On je sve što dosad ima zapatio od taki’
                ljudi koji mudrost beru sa takog drveta kojeg krvlju zalivaju. S tima se nije šala naći.
                  Al kaži ljudima da nije slobodno šediti, pa da vidiš koliko nji će već sutra i za už-
                nom šediti! Tako je to bilo i u tom selu. Sve su vrebali kad će njev mudrac opet
                kreniti u svit. Jedne zore ga i uvrebaju i oma se diglo za njim više od po’ sela.
                  Provlače se oni kradom za njim kroz šumu ko hajka u lovu. Prikradaju se od dr-
                veta do drveta, od panja do panja, pa tako nisu ni primetili da su stigli u drugi atar.
                Selo se još ne vidi, al je pod šumom njiva. Mlado žito je već lipo otskočilo.
                  Kad je mudrac izašo iz šume, srce mu se razigralo od radosti, a kako i ne bi kad je
                njiva puna vrana.
                  – Av, ljudi, što sam srićne ruke! – poviče on.
                  Di čovik i ne bi poviko kad je ušo u trag tolikom jatu vrana, pa će ga one sad vo-
                diti. Al kad su oni u šumi čuli šta on veli, jedan među njima šapne:
                  – Brže, braćo! Taj je opet pronašo kako veliko blago. Brže, da ni mi ne ostanemo
                suvi’ zuba!
                  Navale oni, pa za čas grunu ko da se kamen izvalio iz šume. Kako banili, a vrane
                pr’nu ko da i’ je zemlja odbacila.
                  – O, nevolje nikake! – drekne mudrac kad je razabro o čemu se radi.
                  – Šta zanovetaš?! Kaka je nesrića kad je malopre bila tako velika srića?! – graknu
                oni na njega i misle da se on samo prinemaže i o’će da sakrije blago što je pronašo.
                  – Još vi pitate kaka je nesrića?! – zakuka on ko kukavica. – Pa je l’ u vas baš taka
                kratka pamet da ste već zaboravili kako se tu skoro sve iz jaja leže?!
                  Vide ljudi da se mudrac ne prinemaže, pa se ustravili i jedva jedan zapita:
                  – A šta se sad leže?!
                  – Samo se leglo, bola vas morila, al ste sve upropastili ko ona moja nesrića što je
                upropastila čilašin nasad. A sad sušite zube u praznim ustima!
                  – Ta govoiri već, šta je tu bilo.
                  – Pa zar niste vidili da su na svoj njivi polegle vrane?! Gledajte kako su lipo žito
                izlegle, a jedva što su tu stale kad sam ja došo. Da ste i’ još samo malo pustili da
                kvoče, izlegle bi zrilo žito. Samo kosi i nosi!



               2021 HRVATSKI KALENDAR                                                   101
   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110