Page 117 - Kalendar_2020

Zemlja je ovdje „mati, božica“ ( J. Kozarac).
Iako je nitko ne pita za godine, kao ni ženu, a stara je ne zna se koliko… Šokac
je u nju zaljubljen do ušiju. Toliki su u nju zaljubljeni pogledom, srcem, stoljeći-
ma. Ne daju je dijeliti, umanjivati jutra, hektare, pa ni po cijenu života (djeteta).
Bolje i manje djece, a više zemlje. Nije ona natopljena samo znojem, nego i krvlju.
Mnogi su pokušali zaposjesti zemlju slavonsku, i Rimljani, i Turci, i Pešta, i Beč i
Srbija. Ali nitko ne zna što zemlji treba kao Slavonac, Šokac. On tu zna živjeti, ali
i umrijeti, jer ipak tu nije bio nikad gladan, ni žedan. Zato se tu dugo zadržao,
rijetko je odlazio iz svoga kraja, gotovo nikada. Jedva zna za riječ emigrirati. Mi-
slio je: Pa gdje bi bilo bolje nego u Slavoniji? Gdje ima još takva kruha, takva ruha,
vina, pa rakije, mesa, plesa, veza i čipke.
Stoljećima je poznato da se Šokac, Slavonac nikad ne odvaja od zemlje. S njom
se budi i s njom u san utone. Tako je stalno – stoljećima. Ima tu još lipi stvari;
kulena, šunke, šokačkoga veza i oplećaka, zlatara i kijera, doduše, više na slici,
štagljeva (u pričama ), đermova i amova, konja (konjova, kako djeca vele), krava i
žitnih polja, žirova i bundeva, a makova na uvratinama ni broja se ne zna. Iz
odžaka se puši, a dim miriše na kočanje i staru bagremovinu. Stidljivo kad-kad
zagače pokoja rijetka guska. Dolazak proljeća još uvijek se prepoznaje po prirod-
noj meteorologiji – dolasku roda. Nečeg ipak više nema; pašnjaka ni čordaša, koji
su puvali u rog najavljujući da domaćini istjeraju blago na put, ali ni atarskih bu-
nara na kojim se marva za ljetnih vrućina, da ne skapa od žeđi – pila. Nema više
stare tradicionalne slavonske kuće (švapske), ni ganjkova, ni moleraja, ni drvenih
kapija. Nema više ni plastova, ni kamara. Ni čardaka nema više. Ali zato ima si-
losa, spremnika za žitarice svake vrste.
Nažalost, zadnjih godina (2015. – 2019.) događa se egzodus, nečuveni egzodus
iz Slavonije. Je li moguće da im se tako divna i bogata zemlja ogadila?! Masovno
je ostavljaju.“Imamo tako divnu zemlju, a morali smo je napuštati“ (kard. Franjo
Kuharić u Australiji). Je li netko osjeća krivnju zbog toga? Tko je zatajio i ostavio
Slavonce na milost i nemilost – same? Odoše Šokci u Irsku, Njemačku, Austriju,
Italiju. Odoše, odoše nažalost. Ovo je teško, za izgovoriti, a tek toj zbilji u oči
pogledati. Hrvatska je to tragedija, gora nego ikada do sada u povijesti Hrvata.
Odoše nam cijele obitelji, roditelji i djeca. O, Zemljo slavonska, nećeš valjda osta-
ti prazna, a tako plodna, ravna krušnice. Euharistijo hrvatska! Nije valjda da ni za
hostije za misu neće više biti brašna od naše slavonske pšenice?!
„Pusta osta Slavonija,ravna polja napuštena, nema više tvoga sina, zemljo moja
mila“ (Đani Šegina, Požeški festival…).
Mnoga su sela pred izumiranjem, stanjila su se i umanjila. Kad starice otvore
šalokatore s tužnim pogledom, a možda i nemirnom savješću. Sad sam sama, još
me samo grob čeka, jer sam više voljela zemlju nego dijete, a sad i to malo djece
odseli. Sad ostajem i bez zemlje i bez života. Jad, dosada, tuga, samoća, nestanak.“
Barem da pseta zalaju u dosadnom ovom selu“ (N. Polić ). Često nakon tako su-
mornoga i dosadnoga života, na selu se spušta zavjesa pa i takav život prestaje.
Ako je još zima, bit će opet sivo…, „Bijeli snijeg i crna slova na hrastovom križu“
(D. Švagelj).
Marko Bubalo,
svećenik u miru

2020 HRVATSKI KALENDAR 117