Page 116 - Kalendar_2020

odbojnom imenu i zaista grdom izgledu. Bi-
jela, plemenita je ta vrsta, spada među najcje-
njenije, poput brancina i orade.
Nezaboravni dani krajem svibnja, počet-
kom lipnja na Kvarneru, u gostoljubivom
društvu riječkih Mađara. Na početku pred-
stavljanja moje knjige zapitam ih koji im jezik
više paše za razmjenjivanje misli. Jednogla-
san im je odgovor: hrvatski. Možda zbog
toga, dobronamjerno pretpostavljam, jer je u
našem društvu pisac, autor više knjiga Milan
Zagorac, a on ne zna mađarski, premda ga predstave kao velikog prijatelja Mađa-
ra. Prihvatio se prikaza knjige, o kojoj je sastavio pravi esej, na radost autora i
ostalih sudionika, gotovo stotine ljudi, što je doista lijep broj. A što se famoznog
pitanja, odabira jezika tiče: i tu i tamo govor većinskog naroda na prvom je mje-
stu, htjeli mi to ili ne. Kod nas, s ove strane Mure, kada se nađem s čitateljima,
izbor većine je mađarski. U lijepom su mi sjećanju svi novostečeni riječki prijate-
lji, znanci. Šjor Grga (Gergő) Ágoston, doajen putničkih vodiča, zatim kći ravna-
telja santovačke škole, Zdenka Šibalin, koju je poslije diplomiranja na ELTE-u
ljubav donijela na ovaj kraj svijeta. Kako neki dan čujem: izabrana je predsjedni-
com tamošnjih Mađara, na čemu joj odmah čestitam, ali se i rastužim jer je nje-
zina prethodnica s lijepim imenom, ljubazna Eva Viola iznenada preminula…
Nažalost, i tuga je dio našega pamćenja na prohujala vremena, na minulo ljeto…
Nehotice mi suze naviru na oči, sjetih se i mojega starog razrednog prijatelja,
harmonikaša Jožeka Đurica. On nas je također u jeku prošloga ljeta, u srpnju
napustio. Gdje je ono ljeto?
Teško dolazim do zraka, ali se saberem, duboko uzdišući svjež zrak. Napokon
maštam o tome kako bi dobro bilo još dopuniti pluća i druge baterije sa slanim
morskom zrakom, s tamošnjim mirisima, da bi se lakše izdržalo do sljedeće sezo-
ne…
Josip Mihović

Opustjela si, Slavonijo, hrvatska krušnice

Ravna, mirna, nepregledna, krušna zemlja slavonska. Željna plugova i srpova,
duga, i široka, i duboka, tamo i ovamo. Nikad je nije dovoljno orati, nikad dovolj-
no kopati. To joj dođe kao češljanje, češanje, kao zračenje. Zemlja slavonska sre-
brna pod rosom, zlatna pod srpom i kosom, sijeda pod snijegom, topla pod sun-
cem, raspukla pod sušom, ali uvijek draga, strpljiva, darežljiva. Zemlja slavonska
zimi drhti, ljeti plamti, čarobno mirno, polako, polako. Ne voli biti sama, bez vola
i jarma, bez težaka i svojega sluge. Ne dopušta da ideš po njoj brzo, već brazdu po
brazdu odreži, baš kao kruh, komad po komad. Ne voli gospodara ni promatrača.
Rađa poput matere, samo ako u nju sjeme posiješ.

116 2020 HRVATSKI KALENDAR