Page 40 - Kalendar_2019

bana držao najodgovornijim za zbivanja, jer je „on samo proveo bečku politiku
koja je stajala iza svega toga.” Premda je teško zamjerio hrvatskim studentima
oskvrnuće mađarske zastave, nije se toliko žestoko obrušio na njihov sličan čin
prema srpskoj zastavi što je obrazložio tvrdnjom: „Srpska zastava ima sasvim
drugi karakter, nego mađarska trobojnica. Ja, koji sam rigorozni observant ovoga
pitanja, moram Hrvatima dati za pravo, jer korištenje srpskih nacionalnih boja
nema zakonsku osnovu u Hrvatskoj ni u kojemu propisu.” Napomenuo je da se
radi o službenoj zastavi srbijanskoga kralja, a „kako bi se ublažilo njezino političko
značenje banska vlada kaže da je to srpska crkvena zastava.” Zastupnik je istak-
nuo da se taj odgovor nikako ne može prihvatiti jer „je banska vlada promptno
reagirala i tražila uklanjanje papinskih boja kada je 1100 opatica dalo bijelo-žute
zastave u ruke novozaređenima.” Napomenuo je da su u razbijanju prozora na
pravoslavnoj crkvi sudjelovali i septemviri, ali su za razliku od protumađarskih
prosvjeda, antisrpske izgrednike žandari (njih dvadeset) brzo spriječili i razbili
zato što je „srpska boja banskoj vladi draga, budući da srpski zastupnici u Hrvat-
skoj uvijek glasuju za nju”.
Unatoč žestokim optužbama na račun bana i Hrvatske izgred je izglađen, ali je
grof Khuen-Héderváry dobio nove oponente u Trojednici iz redova starih unioni-
sta, dakle nekadašnjih sumišljenika. Oni su mu zamjerali što ignorira „prave uni-
oniste”, što nije dovoljno odlučno postupio prema oskvrniteljima mađarske zasta-
ve, te što hrvatske poslove vodi „sa svojim Srbima.” Zbog toga su otputovali u
Budimpeštu kako bi dobili privolu premijera baruna Dezsőa Bánffyja za pokreta-
nje banova opoziva. Samo što im nije bilo poznato da je hrvatski ban uživao veliku
potporu na dvoru. Toliku da mu je kralj Franjo Josip već 1894. prilikom odstupa
predsjednika vlade Sándora Wekerlea povjerio mandat za sastav ugarske vlade.
Tada je ban otputovao u Budimpeštu gdje se osvjedočio da Slobodarska stranka
(bila je vladajuća stranka od 1875. do 1905.) želi ostanak premijera Wekerlea, a ne
njega. Uvidjevši da nema potporu svoje nekadašnje stranke, odmah se vratio u
Zagreb, i zahvalio kralju na povjerenju. U rujnu 1897. njegov nuštarski dvorac
napali su slavonski seljaci iz okolice, u Slavoniji i u bivšoj Banskoj krajini prosvje-
dovalo se zbog mađarskih zastava, pa su nasmrt pretučena tri činovnika u Sjeni-
čaku. Ban je na te napade odgovarao žestoko, ali krizu nije uspijevao ublažiti.
Naposljetku je 1903. došlo do velikih pobuna zbog natpisa na mađarskom jeziku
na željezničkim kolodvorima u Hrvatskoj, pa je nakon dva desetljeća završen nje-
gov mandat u Hrvatskoj. Kralj mu je drugi put povjerio za mandat ugarsko-hrvat-
ske vlade, koji je ovaj put prihvatio.
U Ugarskoj je dočekan, kao i dva desetljeća prije u Hrvatskoj, dakle kao stranac,
osoba bez korijena i bez političkog oslonca. Premda je svojedobno kao kandidat
Slobodoumne stranke bio jurski veliki župan, 1903. formalno nije bio član te
stranke, a niti je pripadao nekoj od grupacija unutar vladajućih krugova. Kao i
prije u Zagrebu, tako je po dolasku u Budimpeštu pokušao kompromisima izgla-
diti poteškoće na koje je računao naići. No zamjeralo mu se svašta, osobito osla-
njanje na Josipa Pliverića (Nova Gradiška 1847. – Zagreb, 1907.), koji je bio česta
meta kritike u zajedničkome saboru kojega je i sam bio član od 1897. do 1905.
godine. Ovaj profesor državnog i međunarodnog prava, te rektor zagrebačkoga
Sveučilišta u dva navrata (1892. – 1893. i 1904. – 1905.), jedan je od utemeljitelja

40 2019 HRVATSKI KALENDAR