Page 38 - Kalendar_2019

bačkih sveučilištaraca, predvođena pjesnikom Vladimirom Vidrićem (nosio je
sveučilišnu zastavu), krenula je od gradske vijećnice do Trga bana Jelačića. Stu-
denti su bili odjeveni u svečane odore i naoružani paradnim sabljama (tzv. galaši-
ma). Po opisu svjedoka, na početku i na kraju povorke bilo je po tridesetak „gala-
ša”, a između njih je koracalo stotinjak studenata u građanskoj odjeći. Kolona se
zaustavila na trgu Petra Preradovića, gdje su studenti skinuli srbijansku zastavu
koja je visjela ispred Pravoslavne crkve uz povike da je „mađarskoj zastavi mjesto
u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji”. Poslije toga su nastavili put do Trga bana Jelačića.
Ondje je jedan od studenata izvadio mađarsku zastavu, a četvorica su je počinite-
lja na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sabalja i podigli uvis. Zatim ju je
jedan od njih polio alkoholom, a drugi ju je zapalio. Nato su svi nazočni počeli
izvikivati: „Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.!”, „Slava Jelačiću!” i „Abzug Mađari!”
Potom su pričekali da zastava izgori, pa su se u povorci povukli prema zgradi
Sveučilišta. Premda se ovaj događaj naziva spaljivanjem mađarske zastave, u biti
ipak nije izgorjela službena mađarska zastava, nego tkanina sastavljena od mađar-
skih nacionalnih boja. Sudionici su naime već unaprijed isplanirali ovaj, po Mađa-
re neprijateljski akt, pa su dali sašiti mađarsku trobojnicu, ali bez carsko-kraljev-
skoga znakovlja i Krune sv. Stjepana, jer nisu htjeli uvrijediti kralja Franju Josipa I.
Spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 1895. i način na koji se prema mađar-
skome premijeru i vladi postupalo („kao prema gostima u vlastitoj državi”) toga
14., 15. i 16. listopada u hrvatskoj prijestolnici, značili su veliki udarac ugarskoj
vladi. Bili su u neku ruku uvod u kasniji pad vlade i gašenje Slobodoumne stranke,
odnosno krize vlasti koja je nastupila desetljeće kasnije. Mađarska vlada odana
dualizmu nikako nije željela zaoštravati odnose s Hrvatskom, pa je nastojala
izgladiti incident. Ona je uvijek pred očima imala austro-ugarske i hrvatsko-ugar-
ske javnopravne odnose i očuvanje nagodbama ustrojenoga državnog uređenja.
Time je pak bila izložena oštroj kritici iz oporbenih redova, napose Stranke neo-
visnosti i 1848. kao protivnice dualizma i nagodbi te zagovornice neovisnosti.
Ova je nacionalistička stranka Hrvate doista smatrala bratskim narodom, ali je
držala da su nagodbom dobili prevelika prava, jer je po njima Hrvatska bila sa-
stavnim dijelom Ugarske. Pristaše ove stranke spaljivanje mađarske zastave ocije-
nili su „atentatom” ne samo protiv Mađarske nego i protiv kralja. Naime, po njima
je mađarska zastava bila ujedno i državna zastava, a kako je Franjo Josip I. mađar-
ski kralj, stoga je povreda zastave neprijateljski čin prema kralju i državi. Zato su
od vlade očekivali da se pokaže odlučnom i „zatraži zadovoljštinu”, odnosno da
pošalje redarstvene snage u Zagreb kako bi uspostavile red. Osobito su se obruši-
li na bana Karla Khuena-Héderváryja i njegovu vladu, praktično kao na sudionike
u izgredu, koji je po njima insceniran iz Beča zato da se na svečanosti prisutni
najviši predstavnici mađarske vlasti uvjere da je Trojednica odana Austriji, a ne
Ugarskoj. Bana i njegovu vladu optuživali su i da zastupaju južnoslavenske ideje,
a kao dokaz te tvrdnje navodili su da je u Zagrebu austrijskih zastava bilo više i od
hrvatskih, a mađarska se nije smjela nositi. Jednako tako napad na srpske simbole
odmah je spriječen, a na mađarsku zastavu nije.
Ugarska se vlada našla u teškome položaju. S jedne strane u Hrvatskoj je uživa-
la sve slabiju potporu, Austrija je nikada nije smatrala ravnopravnim partnerom,
a u samoj Ugarskoj osim nesuglasica s manjinama, sve snažniji bili su sukobi iz-

38 2019 HRVATSKI KALENDAR