Page 104 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:06 Page 100

U prvo vrijeme na zemlji su imali tek „trščaricu” (kolibu od trske) i na kraj tjedna vraća-
li bi se u rodno mjesto, a poslije su gradili salaše, i ondje se trajno zadržali. Većina Hrvata
Bunjevaca stanovala je na zapadnom dijelu Vade: u Jeluždi (Élesd), Šaru (Sárhát), Rinji
(Riha), Gornjoj i Dolnjoj Kandi te u Novome Mohaču, ali su neki živjeli podalje, i to na
Kalinjači (Homorúd), u Topolovcu (Dunafalva), Sigetu (Püspökpuszta) te Karapandži,
Budžaku i Klađi (sada pripadaju Santovu).
Budući da su cijeloga vijeka bili poljodjelci, moji su sugovornici u tančine poznavali
mohački kraj te mi naveli mnoga imena čestica polja: Selište, Drinovica, Širina, Samovac,
Careva greda, Popovača, Bila bara, Osinjak, Đikin vrbak, Dorina livada, Bilosovac,
Rončevica, Babin ćošak, Gajić, Travnik, Labudovnjača, Koprivnjak, Jablanac...
– U našim ditinjstvu još zdravo (vrlo) smo se držali sloge, išli smo jedni drugima, bilo je
prela, balova. U Jeluždi je ondak još bio cili sokak kuća, imali smo dućan i Šoperov bircuz,
tamo nam svirali matevićki Pućar i đurićki Strtljo. Veselja bilo tušta (mnogo), držali smo i
poklade, i ja sam bila bušarica. Sa Šokcima, pa da, bili smo udobro ko sa braćom rođenom. Tu
nalivo salaš je imo: Bubreg, Buturac, Daražac, Filaković, Iloškić, Panćata i Pečuvac. – sjećala se
67-godišnja Katica Martić. – U škuli je tribalo sve madžarski. Madžarstvo su tirali i učitelj i
popo. Bunjevački sam naučila čitat iz ove škulske knjige moje mame i baće. (Riječ je o
„Početnici za katoličke pučke učione” bajskog pisca Ivana Mihalovića, 1820. – 1877.) Tu kod
nas najveći Bunjevac bio je Ivo Matuka, valda iz Baje došo. Kad se skupimo na divan, a bude
nas i po dvadeset, dođe pa kaže: „Ako bunjevački ne divanite, grišite protiv Boga dragoga! Ako
pogazite maternji jezik, to je ko da ste pljunili svojoj majki u lice! Bit ćete stablo brez korena,
koje se suši i trune.” Taj Matuka davo nam je na čitanje bunjevačke novine, knjige pa kalenda-
re. Čito nam je lipe pisme Stipana Grgića (Fancaga, 1836. – 1914.). Na divanima smo puno
pivali. Najviše pisama znala je Mariška Markotina. Stara već bila, mogla bi mi biti baka. – niza-
la je svoje uspomene 72-godišnja Anka Patarica.
Više obitelji brižno su čuvale Grgićev molitvenik „Živa ružica, molitvena knjižica i skupa
pismarica za potribu svakog rimo-katoličke vire kršćanina”. Kulišićevi (zvali su ih Đukini)
pak pokazaše mi „Vrata nebeska”, nabožnu knjigu pečuškoga pisca Stipana Grdenića
(1786. – 1848.), tiskanu u Pešti 1855.
Jednom, moglo je to biti 1975., uputiše me jednoj „zdravo staroj” ženi koja „znade tušta
pripovidat”. Premda je bila bolesna, 89-godišnja Ana Lovrić priopćila mi je šaljivu pjesmu
kojom su nekoć zaslađivali sijela i divane. Prva dva stiha govorahu žene, a ostale muš karci:

„Momče Jozo, ka’ ’š se već ženiti, „Momče Mato, ka’ ’š se već ženiti,
žiće svoje dobrim prominiti?” žiće svoje dobrim prominiti?”
„Kad crveni snig padne „Kad me pitaš kazat ću ti pravo:
il bajska banka propadne Na kukovo il na nikadovo
– onda ću se ja ženiti, – onda ću se ja ženiti,
žiće svoje dobrim prominiti.” žiće svoje dobrim prominiti.”

2016 Hrvatski kalendar
100