Page 17 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Bili su to srićni, trenuci djetinjstva
Što otprhnuše za tren, neprimjetno,
I kad smo pošli grumenitom stazom,
Alma materi – s bogatstvom iskustva
Đačkoga doba, od kojeg smo sjetno,
Suzama u oku krenuli novim putokazom.

Nosila nas sjeta davnih doživljaja,
Zanosnih igranka, kod starog Patarića,
Seoskih posila, noćnih serenada,
Pod pendžerima, s pismama bez kraja,
Bila su to prva, slatka, ljubavna otkrića,
Što su navirala naglo, iznenada.

Na harmoniku i zvuke gitare,
I šetnji u kasnu noć prema kući,
Uza sideljke, zvizda i srpolikih luna,
Kraj zidina i porte crkve stare,
Sokacim se našim počinku vraćajući,
S nadahnućem, kod Svetoga Antuna.

Obojica smo nikli iz seoskih brazda,
I našli u svitu, na sve četiri strane,
U neumitnom žrvnju srićnijeg osvitka,
Da će jednom – svak na svome – bit gazda,
U želji da će za ljude bogomdane,
Ogranit sunce svakdašnjega bitka.

I danas, brale, s poznim godinama,
Plutajući rijekom u sinji prošlosti,
Još uvik vedri, razgaljenih duša,

16