Page 133 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

„Nagaravljivanje”

Prilikom raznih putovanja, novinarima se često događa da im
između pojedinih zadaća i poslova ostane puno vremena, i tada,
ponekad od dosade, ne znajući što bi i kuda, jer su daleko od svojih
i radnog mjesta… Tako se to jedne davne godine i meni dogodilo,
i to u gradu Mohaču, mjestu naše baranjske Šokadije. Bilo je to
zapravo pred Uskrs, odnosno Veliki petak, kada sam poslije dugog
šalabazanja, šećkarenja, po tada ne baš bezblatnim sokacima,
navratio u jednu od brojnih gostionica grada.
Bilo je to baš nekako poslije užine, gostionica je – bar kako sam
primijetio – bila posve prazna. Tek što sam iz tašne izvadio novine,
naručivši pivo, k stolu mi je prišao jedan postariji čiko – jedini gost
pored mene u dvorani. Prepoznavši me – ta više puta smo se viđali
na godišnjim zaključnim obračunima poljoprivredne zadruge
„Nova brazda”, zvane „Jožina zadruga” – prijateljski me pozdravi:
– Dobar dan!
Ja mu otpozdravim:
– Dobar dan!
Sjeo je za moj stol i poslije pola sata, naravno, i nekoliko čaša piva,
odnosno hladnih špricera, već smo jedan drugoga sve učestalije
tapšali po ramenima, kako je to već običaj kod muškaraca kad se
na Veliki petak nađu u gostionici pored bokala… Tako se onda
ispostavilo da se on zove Matija. Divanili smo o svemu i svačemu,
kako to već muška čeljad zna. Al samo dotle dok moj novopečeni
prijan Matija nije otkrio o meni da sam velika neznalica. Jest, otkrio
je da ne znam ništa jer nisam mogao odgonetnuti što u Mohaču
znači riječ „nagaraviti”.
– Vi, kao novinar, ne znate šta znači „nagaraviti”?! – uzviknuo
je odjednom, sav zadihan.
– Ta kako ste se onda usudili doći u Muvač? Vi ste kod nas u
život noj opasnosti! Ali se ništa ne bojte, ja ću vas sada upisat u svoj

133