Page 132 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Jedno ljetno popodne

Bilo je ljetno popodne. Zvonce je zaparalo tišinu dvorišta kuće
u Ulici Majakovskog br. 49. Tu je stanovao umjetnik Tihomir
Vujičić. Raskriliše se vrata predsoblja poput njegovog velikog,
dobrodušnog, slavenskog, boemskog srca. Melodiozno mi reče –
Jasu kirio, Marko! Pos ise? Tikanis? (Zdravo, gospodine Marko!
Kako si? Što radiš?) – Iznenada zastadoh. – Zar znaš i grčki? –
Tako, ponešto. Sakupljao sam i uspoređivao narodni melos u Janini,
tamo prema albanskoj granici. – I sam sam bio u tome lijepome
grčkome gradu – htjedoh mu reći, ali on već nije čuo jer se utapao
u dušu voljenog klavira. Zanesen ritmikom, graciozno je prebirao
po istrošenim tipkama i pjevušio poznatu grčku melodiju „Djeca
Pireja”. Priključio sam mu se svojim tercom. Lepršava je pjesma baš
kao unaokolo notama načičkana gomila papira. Bezbroj knjiga se
penjalo sve do stropa. Bilo je tu raznih instrumenata, čak i gajde Joze
Ardaija iz Križevaca, divna crna keramička vaza, rad lončara Ivana
Horvata, poklon voljenom i cijenjenom skladatelju od Šokačkog
kluba u Mohaču. Najednom prestade. U nagloj tišini su još brujale
žice klavira. Sjetih se zašto sam došao. Našao sam negdje jako staro
izdanje partiture opere „Koštana” Petra Konjovića i donio mu ga.
Bio je djetinjasto sretan i ganut. Rekao je da će mi se revanširati.
I jest. Kada smo prilikom snimanja narodnosne televizijske emisije
23. svibnja 1975. godine – čiji je glazbeni urednik bio on – u stanci
sjeli, u ogromnoj sali je vladala gužva i galama. Otpozdravljajući
lijevo-desno prijateljima i znancima, u roku nepunih 10-15 minuta
je komponirao glazbu za moju pjesmu „Šibeniku”. Pjesmu su te iste
godine učenici budimpeštanske osnovne škole izveli na Festivalu
djece u spomenutom gradu.

132