Page 131 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Susretanja

Uspomeni Josipa Gujaša Đuretina

Nismo se često sastajali, ali smo jedan drugog dobro znali. Kada
sam prekoračio prag Tvoje voljene Podravine, na ploči moje đačke
sreće zacrtala se devetsto pedeset i treća. Martinci, Brlobaš, Potonja,
Lukovišće, Starin, Križevci dočekali su me onakvog raspjevanog,
neobuzdanog rođački, okićeni zelenilom svibnja.
Gvozdena kapija martinačkoga groblja, razjapljena poput
neminovne rake, stajala je ispred mene crna. A kada pođoh
stazom između gustogranatih drvoreda kestena, ispod stopala
mi zaškripi šljunak. Baš isto kao što se zatvaraju zahrđale stare,
istrošene šarke. Dvije Martinčanke, Tvoje suseljanke, s grabljama
i motičicom promrmljaše nešto kao pozdrav. Klimnuh. Skoro će
Dan mrtvih. Na samom početku, s lijeve strane ušorenih humaka
zastadoh s pijetetom ispred mramornog jarbola vječitog Ti broda.
I dok sam upijao očima u crninu kamena uklesana zlatnobojna
slova i stihove – uvele cvjetove, pljusnuše sjećanja obalama rakita i
vrbika. Zašumiše valovi i zapjeniše se virovi omiljene Drave.
Tjednik, antologija, crno na bijelom su prvo susretanje sa
slavujem Podravine. Bio je to susret različitih priroda. On tmurno
ozbiljan. Ja vedar, razigran. Ipak, u dubini svojih vrela naslućivala
se srodnost riječi, martinačko djetinjstvo, „pajdaši” Bandije,
Palije, Jozine, Markene, seoski nadimci, pecanje, čamci, pjesme i
tamburaši preobraziše se u neraskidive spone.
Vratio si se svojoj Podravini, najvećoj ljubavi i želji, ostavljajući
nam u amanet neizbrisive stihove – pejzaže i susretanja svojih
patnji i radovanja.
Budimpešta, 1981.

131