Page 89 - Kalendar_2021

„Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio
sam da Te nema”

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da
idem Tvojim putom. Nisu mi bile pune četiri
godine kad sam usnuo da mi je s ikone sišao je-
dan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mr-
tvac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.
I ništa mi drugo nisi na put dao.
Tebi me je zavjetovala majka moja u času
tjes kobe, u jednom od onih časova kad nema ni
otkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena,
osim vrata Tvojih.
Ko je još vidio da se mala djeca tako oprema-
ju u svijet, s krstom siromaštva i teretom veli-
kih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i s li-
cem oca koje se rijetko smije, strogo označio
moj put.
Pa kako sam mogao biti sretan?
I još sam bio lud i samo svoj, otimao sam se
putu i poznavanju, trgao sam u stranu i bio sam
kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bije-
ga, nečisto, s vlatima sijena na odijelu, a pogled
ima mutan i nestalan kao nečije pseto.
Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam
da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio
da ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh
i grješnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom
i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina,
ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogo-
voru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uza-
lud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio
krvavih ruku, na kamenu.
Jer kasno sam uvidio, da se ne otvaraju silom.
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki
živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto
se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju,
kao na tajni znak.
A to si ti htio da me odbiješ od svijeta kao što
se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrk-
ne i da im se ogadi. To si Ti, o strašni, postav-
ljao svoju nevidljivu ruku između mene i svije-
ta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš
svojom ljubavi koja boli i posvećuje.
Ivo Andrić

2021 HRVATSKI KALENDAR 85