Page 50 - Kalendar_2019

„Lotar mi je selo najmilije…”

Ovaj se četverostih nastavlja s riječima: tam’ je onaj što mi srce grije. / Kad zaigra
i š njim Šokadija, / pod njima se Bjelica savija. Posrijedi je dio sela gdje se nekoć
mladež zabavljala, plesala. Na kraju takvih veselica djevojke bi zapjevale i ove: U
Lotaru dala sam bećaru / poljub jedan, ej, bar da sam sedam! te bećarac: Dođi,
diko, i sinoć si bio, / je l’ da ti je baš po volji bilo. Kazivačica im je baka Marica
Šokac koja se 1913. godine iz Sukita (Szőkéd) udala u Lotar.
„Ima nas još njekoliko koji šokački divanimo, ali mladi nećeju ni za živu glavu.
Sve naše propada; zato pišite o tom kako je kadgod bilo, da se radujemo jer nas je
onda mlogo bilo”, reče moja sugovornica davne 1968. godine. Potaknut tom mol-
bom, nezadugo napisah ovaj kratki napis, koji se potom zametnuo i negdje u za-
kutku odležao više desetljeća.

Ovo baranjsko selce, koje je od Pečuha udaljeno svega 15 km, spominje se već
1305. godine, i to u obliku Lotharth, a nešto poslije kao Lotha i Ludiarch. Ime mu
je, po svemu sudeći, izvedeno iz njemačkog osobnog imena Leodard. Za razliku
od mnogih obližnjih naselja, Lotar već 1333. godine ima svoju crkvu, njezin je
svećenik biskupiji plaćao pet banskih denara.
Za vrijeme Turaka Lotar ima deset poreznih obveznika (Velics-Kammerer II. 37).
O nazočnosti Hrvata u ovome ljupkom naselju možemo govoriti već od sredine
16. st. Naime, u turskim popisima ovdje se razmjerno često javlja prezime Tot.
(Valja znati da su Madžari tada Hrvate zvali Totima.) Potkraj turske vlasti Lotarci
osvajačima plaćahu pet forinta poreza. Tada obrađuju 30 motika vinograda, 150
jutara oranice, u selu ima svega šest kuća (Baranyai Helytörténetírás 1978, 29. str.).

Mali Lotarci 1903. g.

50 2019 HRVATSKI KALENDAR