Page 89 - Kalendar_2010

Stara zanimanja na bajskom Dolnjaku

(„Fijaker stari ulicama luta”)

Danima sam se raspitivao po onim starim sokacima kojima gotovo već ni traga
nema. Na mjestu nekadašnjih omanjih pa i naizgled boljih kuća, danas stoje
suvremene obiteljske kuće s izgrađenim potkrovljem, uređenim travnjacima po
dvorištima. Ja se pak, eto, živo sjećam onih vremena kada su u ranojutarnjim satima
istjerivali krave, čak i svinje na Baru, pri samome kraju onoga dijela grada koji se i
danas naziva „Salašima”, da bi ih, kada su goveda, odnosno svinji svi na okupu,
kravar i svinjar istjerao na pašnjak. Naravno, ni njega nema danas. Na mjestu
spomenute „Bare” danas je izgrađena stambena četvrt s nekoliko stotina stanova, a
na mjestu pašnjaka stoje i „zjape” one grdne višekatnice koje su nakon rata služile
za vojarne, a danas čekaju tko će ih rušiti. Često mi pada na um kako je zapravo
došlo do onog raslojavanja našeg Dolnjaka, čime su se zapravo zanimali svi ovi naši
Bunjevci kojih danas takoreći i nema, izuzev nekoliko obitelji u kojima stariji još
„divane” bunjevački.
Sve je to pak počelo davnih 20-ih godina. Tada je djece bilo u lijepom broju.
Gotovo u svakoj kući bilo je najmanje troje djece, a u nekima i po četvero i petero.
Zemlje je pak uvijek bivalo manje od onoga što bi trebalo za izdržavanje i podizanje
tolikog podmlatka. I krenulo se na razne zanate, izuzev nekoliko bolje stojećih kuća
u kojima su se momci ženili s djevojkama koje su donosile u miraz ponešto zemlje
ili vinograda, a djevojke se udavale također za bogatije momke ili sada već svršene
majstore raznih zanata.
Koja su ta zanimanja o kojima, eto, hoću ponešto ispričati?
Na prvome mjestu trebam spomenuti zidare i taracare. Oni su bili svojevrsni
pečalbari svojega vremena. Radili su od Beča do Beograda, išli su dakle, kako se
reklo, trbuhom za kruhom. Raznosili su dobar glas Baje po tim dalekim prostorima,
a vraćali se svojima obično zimi, i dok su bili mlađi, nadali se da će iduće zime, kada
se opet vrate, zateći u kolijevci prinovu u svojoj obitelji. Budući da su, kako rekoh,
zimovali među svojima, da onako „ubiju” vrijeme, hvatali su se za svoje tambure i
pošli svirati u svatovima, prelima i „igrankama”, čak do poklada. Budući da je svo-
jevremeno bilo u Baji – i to samo na Dolnjaku – i do četiri-pet tamburaških banda,
lako je sastaviti „računicu” da je iz onoga tamburaškog sitnog novca prezimila cijela
kuća, sigurno do stotinu duša. Pomalo zemljice ipak se našlo u svakoj obitelji, a to
je ženski svijet preko ljeta obradio, pa je za Božić sigurno u svakoj kući došlo i do
svinjokolje, na veliku radost i djece i odraslih. To je pak također bio jedan od povo-
da da tamburaši zasviraju.
Rekoh da su se zidari-tamburaši vraćali svojima uoči zime. Budući da su se dosta
njih vraćali kućama s Balkana, oni su donosili uvijek nove pjesme, koje je „naš svit”
uvijek rado prihvaćao. Naravno, u tome pečalbarskom vremenu događale su se razne

Hrvatski kalendar 89