Page 174 - Kalendar_2010

dobre i loše strane jedni drugih i bili prisiljeni jedni na druge. Znao je velečasni
„Tašika“ i što je biti manjinac, ta rodio se u Senti, u Jugoslaviji, i to 1923.
Ondje je čuvanje mađarskog identiteta bilo čvrsto povezano s vjerom. Valjda mi je
i zato rekao kada sam ga prije desetak godina za „Hrvatski glasnik“ intervjuirao
povodom njegove zlatne mise: „Tko izgubi vjeru, izgubi i narodnost“. Stariji brat mu
je bio uzorom, i on je bio svećenik. Sjećam ga se kada je jednom došao u Santovo i
kako je i poslenim danom pobožno i sabrano pribivao misi svoga brata Lacike. Njihovi
roditelji imali su dvoje djece, dva svećenika. Svaka im čast!
Otac László Tassi došao je u Mađarsku 1942. godine na Bogoslovnu visoku školu
studirati teologiju. Svoje službovanje otpočeo je u Kelebiji gdje je bio vjeroučitelj.
Slijedilo je službovanje u Bikiću, Santovu, Dušnoku, Baji (u Josipovu naselju), Baćinu,
Kecelu, Jankovcu, Baji (u Župi Sv. Antuna Padovanskog), na bajskom „Gornjaku”,
Čavolju, opet u Santovu, i nakraju u Baji, ponovno u crkvi Sv. Antuna. Odatle je otišao
u Kalaču u dom umirovljenih svećenika, a neko vrijeme ima sobu u nadbiskupskom
dvorcu. Moto mu je: „Veličajte sa mnom Gospodina i blagoslivljajte ga, jer je dobar.”
Kada sam, dakle, jednom prilikom u čitaonici nadbiskupske knjižnice proučavao
stare hrvatske knjige, ušao je u sobu kalački nadbiskup dr. Balázs Bábel. Pozdravili
smo ga, a u meni se javila želja da mu kažem da baš sada moja supruga čita njegovu
knjigu „Isten országútján” (Na Božjoj cesti) i da joj se vrlo sviđa. On se tome, naravno,
obradovao i nekoliko riječi smo o njoj progovorili. Upitao sam ga je li u dvorcu otac
Tassi jer bih s njim želio napraviti intervju za „Hrvatski kalendar 2010”. Rekao mi je
da je tu i da će me odvesti k njemu. Prolazili smo lijepim dugačkim hodnikom starim
barem 200 godina čije zidove krase slike nekih slikara a među njima sam prepoznao
one koje je slikao poznati kalački slikar koji je dugo godina živio u Rimu, bio je to
Péter Prokop. Kada smo stigli u sobu oca Tassia, nadbiskup mu je rekao da ima gosta.
Velečasni me je odmah prepoznao, obradovao mi se i, Bogu hvala, pristao na intervju,
što nije mala stvar jer on nije čovjek koji se voli isticati. Sobu mu krasi križ i slika nje-
gova nebeskog zaštitnika Sv. Ladislava, koji je bio mađarski kralj (1077–1094), a 1094.
osnovao je i Zagrebačku biskupiju, i druge svete slike, a bilo mi je srcu drago vidjeti
santovačke šokačke ponjavke koje mu krase stol i ormariće. Popričali smo o njemu i o
stvari zbog čega sam ga posjetio. Drago mu je bilo što ga nismo zaboravili i pitao je
za Santovce i Bajce.
Nakraju mi je, već kakav je on, poklonio Bibliju na hrvatskom jeziku, i to onu s
predgovorom Jure Kaštelana iz razglašene 1968. godine. Neka mi bude od koristi,
rekao je, njemu već neće dugo trebati, tko zna hoće li dočekati i „Hrvatski kalendar
2010.” Otac Tassi, hvala Bogu, još je u dosta dobrom stanju i nadam se da će mu dragi
i dobri Bog podariti još nekoliko lijepih godina života. Na rastanku me je zamolio da
pozdravim sve Santovce i Bajce, a ja sam mu obećao jedan primjerak našega kalen-
dara s člankom o njemu.
Ako Bog da.
Živko Gorjanac

174 Hrvatski kalendar