Page 173 - Kalendar_2010

U toj lijepoj palači, čiju je gradnju pri kraju XVIII. stoljeća dovršio kalački nadbis-
kup Adam Patačić, živi i otac László Tassi o kojemu vam kanim pisati. Kod njega sam
se odlučio ispovijedati nakon deset godina stanke, jer i mene je, dok sam u Budimpešti
bio gimnazijalac i student, zahvatio dah Crvenog Zmaja te sam zapostavio svoju vjeru
i nakraju je i izgubio. Dobio sam je ponovno proučavajući pobožno štivo na preporuku
jednog svećenika, prebendara zagrebačke katedrale, profesora Milutina Juranića (koji
je mnogima našim sunarodnjacima slao pobožno štivo) moleći se: Bože, pomozi mi u
mojoj nevjeri. Sigurno su se i moji roditelji i rodbina, a i taj svećenik i tko zna još tko
za mene ne malo molili. Molitva je pak učinila svoje. To mi je rekao i velečasni
„Tašika“, kako ga odmila zovemo, kada sam kod njega u došašću 1984. otišao na
ispovijed u ispovjedaonicu santovačke katoličke crkve. Rekao mi je da je vjera dar
Božji. Velečasnog Tassia odabrao sam za svog ispovjednika jer sam u njega imao po-
vjerenje, ta svi su ga moji suseljani zvali sa „naš gospodin“ i imali o njemu vrlo dobro
mišljenje. I bio je naš, jer iako je po narodnosti Mađar, s nama, Santovcima, razgovarao
je na našem jeziku: u svakodnevnom govoru hrvatskom ikavicom, dok je propovijedi
(„prodike“) nastojao držati na hrvatskome standardnom, a na njemu je služio i hrvatske
svete mise. Propovijedi su mu bile zanimljive i poučne. Čak je jednom zgodom i nje-
gov pas došao u crkvu i pažljivo slušao svoga gazdu, mogli bismo reći da nam je sam
Bog preko nerazumne životinje pokazao koga trebamo slušati.
Otac „Tašika“ je u Santovu službovao prvi put između 1952. i 1957, a drugi put
između 1973. i 1988. Ukupno, dakle, 20 godina. Ja sam prakticiranje svoje vjere preki-
nuo 1974, kao gimnazijalac koji je završio drugi razred, a vratio sam se Crkvi 1984.
kao student na 5. godini svojega studija. Punih deset godina nisam slušao što je naš
gospodin govorio zastupajući učenje Katoličke crkve. Otac Tassi svoju vjeru živio je u
ekumenskom duhu. To smo vidjeli i iz toga što je godišnje najmanje jednom, ako se
dobro sjećam, na blagdan Velike Gospe, na dan santovačkoga proštenja, na hrvatsku
svetu misu uvijek pozvao pravoslavnog svećenika našega sela, a u ono vrijeme to je
bio otac Ljubinko Galić, koji se uvijek i odazvao njegovu pozivu. Time je otac Tassi
pokazao kako se trebamo odnositi prema drugim kršćanima. Gospodin „Tašika“ nije
bio nametljiv. Ja sam kao gimnazijalac svojoj mami često govorio: „Bar da taj vaš
gospodin dođe k nama pa bi mu ja reko da nije lipo zavaravat narod i ni mu reć zašto
grmi, siva i pada kiša, da tom nije Bog uzrok, nego prirodni zakoni.“ Mama je to moje
mišljenje prenijela našem gospodinu koji joj je odvratio da su vrata „plebanije“
(župnog dvora) pred svakim uvijek otvorena, pa nek odem k njemu te možemo
porazgovarati o stvarima koje su u vezi s vjerom. Do našega razgovora, nažalost, nije
došlo jer nikada nisam otišao u župni dvor ocu Tassiu na razgovor. I dalje sam
negodovao „što pastir ne iđe svojem stadu ususret“, no sada već znam da bi u to vri-
jeme tu stvar komunisti prijekim okom gledali. Znao je otac „Tašika“ tadašnja „pravi-
la igre“. Sada već znam da je mudro postupio. Dobro se otac Tassi sjećao vremena
kada su mu u prošlom sustavu zabranili da u školi predaje vjeronauk, ili 1948. godine
kada su u Mađarskoj zabranili sustav izvidnika, koji je on vrlo cijenio jer je izgrađivao
bratstvo i prijateljstvo. Izvidnički tabori sprijateljili su ljude jer su ondje upoznali i

Hrvatski kalendar 173