Page 167 - Kalendar_2010

Kada je dospio u doba puberteta, i on je, naravno, osjetio ne samo svu ljepotu
nego i složenost i svu težinu te životne dobi. U 7. razredu glede stupanja u redovni-
štvo ili ne piše sljedeće: „U redu, nisam izložen pogibeljima svijeta, osobito glede
čistoće, protiv kojoj ćutim mnogo napasti.” No Petar je shvatio ono što je veliki
francuski obraćenik Paul Claudel ovako izrekao. „Mladost nije za uživanje, mladost
je za junaštvo.” Jedan njegov drug o Petru piše: „Volio je male žrtvice. Od najmili-
jih jela uzimao je najmanje, a kad su bile porcije, on bi ostavio najslasniji komadić
na tanjuru.”
Na Blagovijest 1899. godine u Travniku osnovana je Marijina kongregacija.
Svrha toga vjerskog udruženja bila je da se svi njezini članovi posvete i da svaki od
njih poradi prema svojoj dobi, staležu i položaju da se i sva njegova okolica posveti.
Petar se odmah javio u kongregaciju. Na svečanom primanju u crkvi izabrao je Bl.
Djevicu „za svoju Gospodaricu, odvjetnicu i Majku”. Postao je Gospin vitez.
Njezinu sliku je često poljubio i uvijek mu je bila na stolu. Kada je prolazio dugim
sjemenišnim hodnicima, desna mu je ruka bila stalno na njedrima. Molio je krunicu.
Znao bi i gotovo nečujno izgovarati „strelovite molitvice”. Sav uronjen u Boga,
stekao je sređenost i duševni mir. Vrlo je volio obavljati pobožnost devet prvih peta-
ka u čast Presvetoga Srca Isusova. Od pobožnosti prema Srcu Isusovu očekivao je
religioznu obnovu Hrvatske. Petrovom zaslugom pretplatili su se na Glasnik Srca
Isusova gotovo svi đaci jedne divizije u sjemeništu. Što se tiče izbora zvanja rekao
je: „Dok nam je srce potpuno mirno, a duša rasvijetljena svjetlom milosti, tad valja
odabrati zvanje i u njemu se učvrstiti, onda ćemo i za vrijeme velike kušnje vjerni
ostati Bogu”. Svjesno i uporno se spremao za svećenički poziv.
Petar je i svirao u sjemenišnom orkestru, bio je i veseljak. Volio se šaliti. Zdravlja
nikada nije bio osobitog. Narastao je naglo do blizu dva metra visine. Jednom na šet-
nji sjemeništarci pokisoše do kože. Pero je od toga počeo pobolijevati. I rektor, otac
Pančić (vjerojatno naš Hrvat iz Čavolja) već se zabrinuo za njegovo zdravlje.
Sjemenišni liječnik ustanovio je na Petru tešku sušicu. Bolest se pokazala neiz-
lječivom. Petru je tada bilo 23 godine. Ostao je miran. Upisao se u „Opću bratov-
štinu Svete Kuće u Loretu” da mu Gospa isprosi od Boga zdravlje. Svome ocu piše:
„...nemate se za što brinuti jer znate da nam je život u ruci našega najboljeg Oca,
svemogućega Boga, koji najbolje zna ili nam je korisnije živjeti ili umrijeti. Neka
bude Njegova volja, predajmo se u Njegove ruke, pak ćemo zadovoljni biti”.
U to doba je veliki hrvatski biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer blagoslovio
njihov novi kongreganistički barjak i Petar je zbog toga bio vrlo radostan. Petar je
svirao novu kongreganističku himnu. Jednom je gledajući proljetne cvjetove, uzdah-
nuo: „Cvijeće cvate, a moja pluća venu”. Bolest ga je sve više skrhavala. Prijatelju
piše: „Ja se ponovno preporučujem u molitve, da mi Bog dade ustrajnu odanost u
Njegovu svetu volju”.
U to doba su njegovi školski drugovi pisali maturalne zadaće, a on će na to: „I ja
ću doskora polagati ispit zrelosti. Samo da mi je proći, pa i s popravkom u čistilištu”.

Hrvatski kalendar 167