Page 166 - Kalendar_2010

begovima, s biskupom i fratrom”, da je bio gostoljubiv i da je „učinio milosrđa i
ljubavi koliko troši jedna kuća”. Bio je i knez u selu. Imao je pet sinova i četiri kćeri.
Petrova majka, Kata Toljev-Barbarić, bila je pametna žena. Kao majka vrlo je
dobro znala uskladiti strogost i ozbiljnost s dobrotom i materinskom nježnošću.
Rado je davala bijednicima. I otac i majka poučavali su svojih devetero djece na
kršćanski nauk.
Petar je kao dijete bio poslušan i uredan, jaka i trijezna duha. Djeca su se oko
njega skupljala, rado su ga imala. On im je pripovijedao a oni su ga slušali. Dok je
bio među njima, svađe i tuče nije bilo. Do škole mu je zanat bio tjerati stado na pašu.
Usput je redovito molio krunicu. U školi je bio dobar đak: u dvije godine svršio je
sva četiri razreda s izvrsnim uspjehom. Poslije pučke škole otišao je u mjesto Vitinu
u trgovinu. Jedan njegov mlađi drug je pisao o njemu: „Bio je marljiv i okretan za
posao... Bio je vrlo pobožan, ponizan, vrlo uljudan.” Poslije ode u travničko sje-
menište, školu gdje su djecu kroz osam godina srednje škole spremali na studij
bogoslovije i na svećeništvo. U sjemeništu se Petar osjećao kao u „Božjoj kući”.
O tome piše sljedeće: „Moja obzirnost i moje poštovanje prema ovoj kući, prema
starješinama i đacima učini te mi se je lako bilo naviknuti na kućni red. Sve mi je
bilo uzvišeno, te sam bio spreman na sve. I ovaj dojam bio je trajan.”
Petar nije robovao javnom mišljenju razreda. Na odmoru između sati igrao je kao
i svi ostali. Bio je osrednji igrač, ali kao ličnost: magnet. Među svojim vršnjacima
bio je najsređenija i najjača ličnost. U školi je bio najbolji učenik, ali ipak skroman
i ponizan. Pobožnost mu je bila iskrena i prirodna. Volio se i šaliti, ali su mu šale
uvijek bile čedne. Imao je sjajno pamćenje, mnogo je čitao te je znao o mnogo čemu
pričati, osobito iz života svetih i velikih ljudi. Kada je sa svojim drugovima putovao
po Bosni i Hercegovini, svaki dan su molili krunicu i nastojali da nikad ne izostave
svetu misu. O Petrovu ponašanju uopće njegov najbliži prijatelj piše ovo: „Cijelo mu
je držanje bilo priprosto, otvoreno i pouzdano. Svaki mu kret, svaka riječ odavala je
njegova plemenita svojstva, mladića značajna. Prema svima uljudan i susretljiv,
iskazivao bi starijima osobito počitovanje…”. No dok još nije naučio svladati svoju
srdžbu, znao je sebe obraniti kao i svi drugi dečki. Jednom mu je jedan školski drug
u ljutnji dobacio da je „krilonja”, naime, Petar je imao prevelike uši. Ovaj ga je
šamarom udario iza ušiju, i to dvaput. Bili su oni tada dečki od 15-16 godina.
Znamo da Bog svoje odgaja – ne samo kušnjama nego često i udarcima. Tako je
činio i s Petrom. Kada je pohađao 4. razred osnovne škole, umre mu baka i tri sestre,
a onda i majka. To ga je prilično potaklo. Svome ocu tada piše: „Hvala Bogu, nek se
vrši njegova sveta volja. Neka idu na počinak gdje ćemo se, ako Bog da, svi sastati,
u vječno blaženstvo. (...) Samo mi pišite, molim Vas, što prije možete, kako je umrla,
je li se ispovjedila i pričestila?”
I unatoč njegovoj uobičajenoj smirenosti to ga je ipak vrlo pogodilo. Pred svoju
smrt piše svojem prijatelju: „Ti ćeš se još sjećati one moje kritične godine 1893, kada
sam izgubio majku i još četvero kućne čeljadi.”

166 Hrvatski kalendar