Page 87 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

dakako, i bijele
pa i crne hladno-ledene
špricere,
obuze me plačna sjeta.
Nazdravljajući samom sebi,
polunakresano se
zapitkujem,
zar je zbilja zakucala
na vrata moja pedeseta?

Hoću li smoći
Prtit štono mi se
još neumitno,
naknadno piše,
il’ će sve progutat
tmine i tlapnje noći
iz kojih se vratiti
neću više moći?
To trenutačno stanje
oneraspoložava mi
krhko biće,
a koje već nazire
dokrajnje prizore
pepela i praha,
vječnog pronalaženja
sazrelo otkriće,
štono podsjeća
na sretne trenutke
odlepršalog,
veseljem i tugom
iskićenog mi
polustoljeća.
Stari Budim, 1987.
87