Page 86 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 86
Pet desetljeća
Pet desetljeća
neumoljivom čilošću
ljudskih snova i misli,
mlaznoavionskim zvukom
neprimjetno nestadoše.
I dok u otužnoj samoći
svoje betonske
garsonijere samcat sam,
na Rimskoj obali
Pók-ulične
gradske četvrti,
III. okruga,
Starog Budima,
kraj mutnog Dunava
o svojoj prošlosti
mozgam,
obuze me nostalgična tuga,
i poput žednoga ždere,
u obližnjoj krčmici
zvanoj „Pečurka”,
zajedno s društvom
cundravih i smrdljivih,
bradatih lumpera i
pijandura,
iz musavih krigla
srčući pijuckam
zlatnožutu, pjenušavu
hmeljsku tekućinu,
povremeno dolijevajući
uz pivo pokoju
kruškovaču i šljivku,
86
