Page 9 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

dječica i odrasli, s razlikom što „mali” vjeruju u snove,
a „veliki” zaboravljajući često čak i na svoje sinčiće
i kćerkice, besciljno se vrte u životnom vrtuljku koji su
sami sebi postavili.
Prizivajući davno minula vremena, pjesnik osjeća da
ga najviše djetinjstvo grije i onda kada u mislima miluje
davno viđenu ženu svoju i gladi sinovljeve rumene
obraze. Bile su to strasti vjere i nadanja jer bosonogo
djetinjstvo, trčkaranje po usijanome bačkom pijesku,
ribarenje na rukavcima dostojanstvenog i katkad
divljeg dunavskog kanala, bilo je ufanje u sebe, u voljeni
rodni zavičaj i životnu sreću. Bili su to sigurni koraci
puni nadanja na pragu ulaska u zavidni život „velikih
i odraslih”.
Pjesnik Marko Dekić nedavno je proslavio
sedamdeset i petu godinu svoga života i misleći
na stari dud u Bodolji, na sokačiću, na rodnu kuću,
svoj je okrugli rođendan okitio i doživljajima bogatog
i nezaboravnog djetinjstva jer mladenačke godine i svi
događaji vezani za tu dob, najdublje tragove ostavljaju
u sjećanju čovjeka, kao slovo uklesano u stijenu da
ga opominje na početak svoga života i na prolaznost
vremena. Stariji su ljudi često umorni, jedni se tuže
na mnoge nepravde i tegobe, a mnogi opet šutljivo
trpe rane dobivene tijekom godina, ali kada se priča
rasplete o djetinjstvu, oživiše oni za trenutak, radost
i životna volja vrati im se u zjenice, lice ožari, a misli im
kao pastuh divlji galopiraju, lete preko brda i golemih

8