Page 10 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

planina, preko mora tajanstvenih, preko šuma i cvjetnih
polja. Koliko samo riječi imamo za zavičaj rodni,
za Oca rođenog, za Mamu koja u tišini svoga
zatvorenog kutka tiho moli za svoju djecu, za sestricu
ili brata koji opet na krilima bogate mašte i iza leđa
dobrih roditelja, kuju tajanstvene planove. A brižni
roditelji za svoju dječicu, kada bdiju nad njima? Bezbroj
najsadržajnijih, najdirljivijih, i najintimnijih riječi
povezanih s jednostavnom riječcom „Moj”, „Moja”,
„Moje”. I taj odnos između roditelja i djece, savršen je
osjećaj srca, duše i zdravog razuma. Ta tankoćutnost
djeteta s pitome bačke ravni neizbrisivo je uklesana
u dušu našega pjesnika koji šum bibajućih zrelih žitnih
polja, baruštine nakon izdašnih ljetnih pljuskova,
plutajući čamac na „čatiki”, naborana lica starih ribara,
cvrkut veselih ptica na trešnji u prvoljetnom cvatu
i narodnu pjesmu šokačkih momaka u čađavoj krčmi,
doživljava kao prirodni dio svakodnevice ravničarskog
čovjeka, voljene Bačke, kojoj Marko Dekić pripada
i tijelom i dušom, ma koliko tijekom dugih godina
fizički bio udaljen od nje. „Dite moje, ako si i na kraju
svita, di poznatog nemaš i prijatelja nije, okreni se
licem Suncu, pomisli na rodno selo, na dunavski
rukavac i crne će ti misli, sine, iščeznuti” – savjetovao
ga Otac, ribar, kome čamac, vrške i koce bijahu alati,
a tajanstvene dubine okolnih budžačkih voda izvor
života. A Sunce nigdje nije tako toplo i veselo kao nad
zavičajem dragim.

9