Page 13 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

za kojekakvim priznanjima, titulama i egzistencijom
ne zaboravite čvrsto i iskreno zagrliti dijete svoje jer
svaki topli zagrljaj i nježna riječ njemu je najdraži
Božji poklončić i tračak vjere u ljude, u današnjicu
gdje računala i strojevi potiskuju intimnost i toplinu
čovjekova srca. Pjesnik nam poručuje: Možemo
promijeniti sve, samo bismo morali prije svega razumjeti
sami sebe, pa i one s kojima dijelimo istu sudbinu,
morali bismo realno shvatiti svoju ulogu u svijetu,
a u tome nam često kao putokaz mogu poslužiti upravo
djeca, njihovi snovi i odnos njihov prema važnim
životnim potrebama zdravoumnog čovjeka. Zaželi bilo
što, dobit ćeš ako uloviš zvjezdice, njihov veseli osmijeh,
a te blistajuće točkice trepere oko nas kao farovi vozila
u mraku, čekajući da ih opazimo i brižnu ruku im
pružimo. „Putujući cijeloga svoga života, vidio sam
svijeta dosta, ali sigurnost osjetih samo doma gdje su
me uvijek istinski zagrlili, voljeli i gdje iskreno osjetih
pripadnost nekome i nečemu. U blizini rodnoga sela,
ugledavši crkvene tornjeve, iz mene za tren iščeznu
sve brige i jadi. Duboko udišući miris šarenih bačkih
polja, lakne mi, a poludjeli svijet nađe svoj mir i svoje
mjesto...”. To je prije svega osjećaj sigurnosti pjesnika
odraslog pod dugama nad voljenim zavičajem gdje je
odgojen kao ponosan Santovac koji poštuje svoje drevne
korijene i gdje ga djetinjstvo naučilo živjeti bez mržnje
i gorčine u srcu...

Mijo Karagić

12