Page 12 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

južne Mađarske. U Dekićevu sjećanju na djetinjstvo
očišćenom tužnih i tragičnih događaja ostaje samo
ugodna draž koja kao tračak sunčeve zrake gladi dušu
čovjeka u starijim godinama, koji je svoju djecu odgojio
u drugoj sredini, u posve drugim životnim i društvenim
okolnostima, ali nostalgija za užim zavičajem u kojem
ugleda svijet i dobiva prve spoznaje o svemu što ga
okružuje, prati ga kao nešto toplo, ugodno i dirljivo,
pa nije čudo što taj svijet u trenucima starosti budi
u pjesniku takvo duševno stanje u kojem je sklon
sve oko sebe promatrati u čari čuvstava koja u ranoj
mladosti postadoše navike, a u starosti melem za
dušu i srce. Je li to dobro ili ne? Ne znam, ne mogu
sa sigurnošću reći, ali očito da se Dekić u takvom
raspoloženju, u takvom duševnom stanju osjeća dobro
i ugodno, iživljava se rimama i igrom riječi, a ta njegova
vrlina i vještina nas opet nimalo ne iznenađuje jer
od male maloći živi kao „šokački trubadur” s pitome
i mnogo puta opjevane bačke ravnice. U trenucima
sjećanja i ponovnog doživljavanja djetinjstva sklon je sve
u svojoj neposrednoj sredini, blizini promatrati kao rob
svojih osjećaja prema Santovu, voljenome rodnom selu
i njegovim prirodnim ljepotama. Dirljivi su to trenuci
jer ga vode u takvo raspoloženje kada okoliš i ljude
rodnoga zavičaja doživljava kao što bi uvijek volio, jer
dijete zagrliti, otkriti njegov svijet, upoznati i zadovoljiti
mu želje i burnu maštu, najveća je pjesnikova radost.
Zato nam savjetuje: Ni u najstrastvenijoj jurnjavi

11