Page 92 - Kalendar_2019

dimo, mislili smo da bo domaj leže, al
je bilo dvapot teže. Mama mi je išla po
kruha, de je kapelica, tu so dopelali z
kobilami. Da je mama došla na red,
dignula je roku pa je štela kruheka pri-
jeti, a jena žena što je bila nazaj, buh-
nula joj ruku, pak je rekla «Kaj se to
rivleš, idi to de si do ve bila». Zato so
bili i dobri ludi, da smo se vrnuli, ni-
smo meli niti jenu žlicu, pak so nam
dali kaj so nam mogli, sam kaj je bila
velika šterčija.
Kad je obitelj Kanižai došla kući u
Serdahel, Marica je počela pohađati
školu, njezina prednost je bila na-
spram drugoj djeci da je znala mađar-
ski, jer na Hortobágyu nije se smjelo
hrvatski razgovarati, u Pešti su tako-
đer samo mađarski govorili, i u Bala-
Marija Kanižai Prosenjak „prepoveda”
o životu pomurskih Hrvata. tonmáriji.
– Došla sam domaj nekak novem-
bra, onda sam se hapila iti v školu vu Serdahel, nesem fnogo znala horvatske,
nesmo se vupali tam menite, kaj so mi stukli japu. Druga deca pak nesu znali
mađarski, nevučiteli so govorili mađarski, vek sam ja morala reče kaj so govorili.
Da su došle vure hrvatskoga jezika, odbežala sam domaj, pak sam se skrila. Jem-
pot je došel pri nas mlade nevučitel Blažetin pak je pital mamo: „Zašto Marica ne
ide na hrvatske sate?” Onda je moja mama rekla, pak ona ne zna nikaj hrvatske.
Vu strahu so bili, kaj bodu me bantrali da bom govoril hrvatske. Ondak je nevuči-
tel rekel: „Neka samo dođe Marica učiti, možda će jednog dana s hrvatskim jezi-
kom zaraditi svoj kruh.”
Tako je i bilo. Marica Kanižai Prosenjak je četrdeset godina bila učiteljica po-
murskoj djeci u Mlinarcima i Sumartonu. Hrvatski jezik, tradicije, kultura i obi-
čaji uvijek su joj bili na prvome mjestu, a još su i sada, kada je umirovljenica. Ona
vjerno čuva svoju narodnu nošnju koju joj je dala mama sašiti, jer dok su bili na
Hortobágyu, i ono su im oduzeli i htjela je da njezina Marica ima tu lijepu po-
mursku nošnju kakvu je ona imala. Nosi li još Marija ožiljke svoga teškog „križa”?
Vrijeme liječi rane, ali ožiljci zauvijek ostaju, najteže joj je što je tako malo mogla
biti sa svojom mamom, koju je neizmjerno voljela (mama je morala daleko raditi
nakon što su se vratili kući, nju je odgojila baka), ali kaže da se uvijek sjeti jedne
rečenice koju joj je jednom dao napisati na ploču učitelj Blažetin. „Tko ne zna od
srca plakati, ne zna se ni smijati”. Umirovljena učiteljica Marija danas se mnogo
„smije”, raduje se svom sinu koji izvrsno govori hrvatski, svojim unucima koje želi
naučiti hrvatski i na sve lijepe hrvatske običaje, jer njezina je uzrečica „Naš kaj, ne
daj za nikaj”. Nije dala ni njezina mama ni otac, i to bogatstvo ona dalje čuva i
njeguje, predaje mladim naraštajima, jer kaže: „Zeli su nam se kaj smo meli, al
hrvatsku dušu nesu mogli.” Bernadeta Blažetin

92
92 2019 HRVATSKI KALENDAR
TSKI KALENDAR
2019 HRV
A