Page 105 - Kalendar_2019

teže neke stvari objasniti na hrvatskome, jer je dugo živjela među Mađarima. Vjera
joj je uvijek bila važna jer smatra da ako netko istinski vjeruje, to će ga uvijek vra-
titi na pravi put. Zapravo je tako i bilo, nakon dugog niza godina življenja u Kani-
ži, Dombovaru, pa opet u Kaniži, Ana se vratila u svoj rodni Fićehaz, vratila se
Božjom voljom jer ju je zvao bolesni brat, koji nije imao nikoga tko bi ga njegovao.
Ana, koja iskreno vjeruje, osjećala se dužnom da pomogne svom rođaku, preseli-
la se u Fićehaz, gdje i sada živi makar je već brat preminuo. Okruženje svoga
rodnog Fićehaza ponovno ju je vratilo u djetinjstvo, u vremena kada joj je „stari
japa prepovedal” o minulim vermenima, o I. i II. svjetskom ratu što je preživio, o
zatočeništvu u Rusiji, odakle je uspio doći doma, i o tome kako su utjecala povije-
sna događanja na jednu malu hrvatsku zajednicu koja je čas bila povezana s jed-
nom, čas s drugom zemljom.
Ana Čiček uvijek je obožavala čitati, a kasnije je i sama pokušala pisati novele,
priče o događajima, zapažanjima koje su je zanimale, ima i nekoliko napisanih
stihova, međutim ipak više voli prozu. Budući da je često bila s djedom Štefom
Riglinom, poslije Ratkaijem, odrasla je na njegovim pričama, a ona je upijala u
sebe te zanimljive priče protkane povijesnim događanjima svoje domovine i po-
murskoga kraja. Djed je, naravno, pričao na kajkavskom narječju, iz jednostavnih
razloga, najbolje je znao tako.
Ana Čiček je već počela pisati u mlađim godinama, ali tada nije imala volje da
se školuje na tom polju i usavrši svoje umijeće pisanja, nije razmišljala o tome da
time i zarađuje, uzalud ju je pokušao nagovoriti njezin ujak Ferenc Ratkai, koji je
bio učitelj i zapazio njezinu nadarenost. Ona je željela biti samostalna, slobodna
(rodila se za vrijeme revolucije 1956.), zaraditi i raditi što joj je volja. Zaposlila se
kod Mađarske željeznice, što joj je bilo nekako prirodno jer su mnogi njezini iz
obitelji radili kod željeznice, poput djeda Štefa, koji je mnogo pričao o provede-
nim godinama kod željeznice čas na hrvatskoj, čas na mađarskoj strani, o bom-
bardiranju keresturskog mosta u svjetskom ratu, o ponovnoj gradnji. Anu je zani-
mala povijest, kako ona utječe na male živote, npr. i na svoju obitelj i rodbinu.
Tako su nastale priče o njezinoj obitelji kao što je „Mikor látlak, kedvesem?” (Da
bom te videl, draga moja?) ili „Isten veled, Győr vármegye örökre, de örökre”
(Zbogom, Đurska županijo, zanavek, zanavek), koje su objavljene u izdanju „Ka-
nizsai antologia”(Kaniška antologija) pod naslovom „Arckép” (Portret). Istinita,
priča Štefa Ratkaija, spisateljičina djeda, koji je doživio oba svjetska rata od Gali-
cije, preko Sibira, da ponovno pogleda oči svoje drage Rozike (žene). odista je
dirljiva. Tekstovi su pisani na mađarskom jeziku jer Ana Čiček uvijek se kretala
i radila među većinskim narodom, tamo se i uključila u književni krug, što je po-
dosta utjecalo na njezino stvaranje, međutim sadržaj njezinih priča, novela jest
život hrvatskih ljudi pomurskoga kraja, priča njihovih poteškoća zbog slabog po-
znavanja mađarskog jezika, odnosno prednost zbog poznavanja hrvatskog jezika
u ratnim godinama, u zatočeništvu. Kako su se morali prilagoditi aktualnom reži-
mu zbog izdržavanja svojih obitelji, zbog čega su neki trebali mijenjali svoja hr-
vatska prezimena na mađarsko, i mnoge druge zanimljivosti iz čega čitatelji mogu
dublje upoznati minula vremena i ranjivu dušu hrvatskog naroda toga kraja. Čak
i u mađarskom tekstu nalazimo rečenice na kajkavskom narječju, koje se po nje-
zinu mišljenju ne mogu prevesti jer bi onako izgubile onu intimnu povezanost

2019 HRVATSKI KALENDAR 105