Page 69 - Kalendar_2017

33-121_Layout 1 2016.11.04. 11:51 Page 67

prave predstave. Tako sam ja počeo režirati u tom kazalištu i postao, ako tako smijem reći,
vrlo dobar redatelj, i niz godina i poslije kada sam radio na fakultetu, posvetio sam se
lutkarstvu. Bavio sam se teorijom lutkarstva i napravio čitav niz velikih lutkarskih predsta-
va onoga doba. Nakon toga sam dobio mjesto na fakultetu. U međuvremenu sam se ože-
nio kolegicom s fakulteta koja mi se svidjela. Zadrankom. S njom sam dobio sina koji sada
živi u Zagrebu, oženjen je, imam unuka koji se zove Ivan. Naravno, život je nepredvidiv, pa
sam se razveo i opet na fakultetu sam upoznao svoju sadašnju ženu Anamariju, Anušku,
koja je Slovenka po porijeklu, i predavala je slovenski jezik. I kako je ona bila jako zgodna,
a kako je bila udata, ja sam je onda odlučio razvesti i odvesti. Kad nekog razvedeš u Zadru,
a njen gospodin muž je bio vrlo ugledan i bogat čovjek, nije bilo drugo, nego pokupiti,
kako Slovenci kažu, „šile i kopita“, i krenuti u Dubrovnik.
Natrag kući.
Kući. Doma u Dubrovnik. I tako smo se vratili mojoj mami, koja je tada bila živa, moj
otac je u međuvremenu umro. Onda sam ja počeo raditi kao urednik časopisa Dubrovnik.
A Anuška također pri časopisu. To sam radio sve do preklani. Živimo u Dubrovniku, ali
sada više ne u Starom Gradu, jer nakon smrti moje mame, naime ta kuća u Starom Gradu
nije bila naša, gazda nas je odmah izbacio, ali smo mi dobili stan u blizini, u onom dijelu
prema Lapadu. Vrlo lijep i tih, nije nevelik stan, ali na vrlo lijepom, tihom mjestu gdje
navečer možemo slušati zrikavce, cvrčke, tišina je, mogu gledati zvijezde. Posadili smo
vlastiti vrt s maslinom u sredini. Izmjerio sam da bude točno u sredini vrta maslina. Danas
ima dvadeset i nešto godina ta maslina, već je veliko pametno stablo, i daje nam lijepe
plodove koje mi usolimo i onda imamo za zimu.
Na Vaš životni put kada je ušla poezija?
Gledajte, ja sam na početku htio biti slikar. Pišem i prozu i dramu. Pišem sve što treba
pisati. Ali glavno usmjerenje je poezija. Napisao sam čak i glomazne romane od devetsto
stranica teksta, Roman o Marinu, ili Marin roman o Držiću. Napisao sam Fingirani dnevnik
Cvijete Zuzorić, Skroviti vrt, to bi se Vama svidjelo. Ali mislim da kada razmišljam
književno, uvijek mislim pjesnički. Kroz stih pa onda se sve drugo otvori. Počeo sam pisati
zapravo kao student. Jer za slikarstvo opet nije bilo novaca. Boje, štafelaj, platna, upisati
akademiju, što mi ne bi bio problem jer sam imao izvrsne učitelje likovnog odgoja, ali što
poslije... I onda su moji mislili da je bolje kako-tako dobiti neki čvrst zanat u ruke kao
učiteljski pa ono što Bog poslije... Počeo sam pisati u Zadru stihove jer sam tamo upao,
kako to već na studiju biva, u lijepi bohemski studentski klub, i krug i klub. Osnovali smo
studentski teatar, imali pjesničke večeri u kazalištu. Zajednički pisali stihove, posvećene
Villonu, balade...
Sjećate li se prve napisane pjesme? Sjećate li se prve objavljene pjesme?
Sjećam se. Izišlo je nekoliko pjesama u tadašnjem zadarskom listu. Oni su mi prvi
tiskali pjesme. Godine 1962., tako nekako, odvažio sam se pisati i pokazati napisano. Pisao
sam i prije nego što sam pošao na studij. Prvu zbirku sam objavio 1968. godine. Tiskana je
u Zagrebu „Nečastivi iz ruže“. Odmah sam bio primljen u Društvo hrvatskih književnika
kao jedan od najmlađih članova, i dobio sam sve žive nagrade i najbolje kritike uopće svih
koji su tada pisali o književnosti. Tada se puno pisalo književnost, danas se piše vrlo malo.
I piše se klanski. I u tu zbirku su ušle moje prve pjesme, jedna od njih je i „Proljeće u
samostanu“, nastala baš u Zadru, u razrušenom benediktinskom samostanu sestara
benediktinki čiji je zvonik sagradio Koloman. One Čikin križ čuvaju. Kolomanov zvonik

2017 Hrvatski kalendar 67