Page 70 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:05 Page 66

Vršendski šokački Hrvati

U Danici ili kalendaru iz 1925. g. o Šokcima stoji ovo: „Šokci su, kao što jedni povjesničari
vele, starosidioci u tim pridilima, gdi i danas stanuju. Oni i sad žive u sivernoj Bosni, u srid -
njoj Slavoniji i u južnoj Ugarskoj. Njevi pridili se počimaju u Bosni u okolini Majevice pla-
nine i varoši Dolnje-Tuzle, koja se u staro vrime zvala latinski Salina, tojest slana zemlja, a
Tuzla je turska rič, koja tekođer znači slana zemlja, jer tamo u planini ima jedan majdan od
soli. Zato stoji u gdikojim ovdašnjim šokačkim starim krštenim pismama, da su im rodite-
lji „ex Salinae”, to jest iz Tuzle došli. Kad se dakle krenemo od Dolnje-Tuzle prema siveru i
idemo preko Bosne, Slavonije i Baranje, odnosno dolnje šomođske i bačvanske županije,
svuda ćemo naći šokaca čak do Muhača, odnosno Santova... Kad su Turke istirali iz
Ugarske, Sveti Otac rimski papa je vrlo pohvalio šokce, pošto su svoju kršćansku viru i pod
turčinom virno sačuvali, makar da su u to vrime mnogo i mnogo godina bez ikakvih crkava
i svećenika morali živiti i bili sa strane turaka vrlo proganjeni.”
Kao što iz kalendarskog odlomka vidimo, jedna od karakteristika šokačkog stanov -
ništva jest štokavsko-ikavski govor, a Šokce „ćemo naći čak do Muhača”. Šokci su došli
dobrovoljno ili na poziv u više valova na kraju 17. i na početku 18. stoljeća. U današnjoj
Mađarskoj obitavaju u ovim naseljima: preko Dunava Santovo, s ove strane Dunava
Mohač, Marok, Maraza, Lančuk, Titoš, Vršenda, Minjorod, Olas, Belvar, Birjan, Lotar, Šaroš i
Kozar, a prema jugu Semartin, Kašad i Brime, a samo kod ovih triju posljednjih govor nije
ikavski, nego štokavsko-jekavski. U njihovoj su doselidbi istaknutu ulogu imali franjevci,
pripadnici redodržave Bosne Srebrene i pečuški biskup Matija Ignacije Radanović (1678. –
1703.). Franjevci su se nastanili u Baču već 1533. godine, a poslije su imali svoje samosta-
ne u mnogim podunavskim gradovima, najjače u Baji, Mohaču i Budimu. Osim preselidbe
hrvatskog pučanstva iz Bosne, možda je još važnija njihova djelatnost na području kulture,
prosvjete i školstva ovdašnjih Hrvata u 18. stoljeću, odnosno prvoj polovici 19. stoljeća.
U Mohaču pod vodstvom fra Šime Matkovića već 1620-ih godina radi franjevačka gimna-
zija zato da bi za Baranju i Slavoniju odgajala hrvatske svećenike.
O stanju doseljenih Šokaca najviše zapisa možemo čitati u crkvenim posjetima
(kanonskim vizitacijama), u službenim pismima, i tu i tamo u raznim putopisima. A sada
da vidimo Vršendu i Vršenđane.
Selo se prvi put spominje u 1015. godini po imenu Velente, u 1268. u obliku Wrsyndh,
a 1289. Wersend. U turskim defterima u 1554. godini bilježi se kao Varsan, sa sedam, a u
1583. s 19 poreznih obveznika. Vjerojatno to su bili svi još Mađari, ali na kraju 17. stoljeća
po popisu crkvene matične knjige u Vršendi stanuju već samo Hrvati, i to s ovim imenima:
„Vukavich Mihók, Mihók Passa, Pavo Babachar, Nepan Klaja, Staricz Gergo, Gyuricza
Vaczvanj, Pogara mulla, Racz Miskó, Knez Ivanko, Mijo Borics, Iva Kutsar, Jakob Graho,
Stipo Illia”.
Seosko se stanovništvo bavilo zemljoradnjom, ponajprije uzgojem žitarica, ali je u nji-
hovu gospodarstvu važnu ulogu imalo i stočarstvo, poglavito u razdobljima neposredno
poslije doselidbe. U Vršendi istovremeno vidimo vinogradarstvo – čak na visokoj razini – i
stočarstvo, odnosno ovčarstvo. Iz opisa kuruckog i rackog pustošenja možemo čitati da su

2016 Hrvatski kalendar
66