Page 12 - Iz_dubine

Iz dubine_Iz dubine.qxd 2017.09.21. 16:22 Page 10

Pod relativno mirnom korom te i takve njezine poetske riječi
pulsira glacijalna ponornica, opominjući čovjeka na moguće
opasnosti koje prijete ljudskom duhu, onog trenutka kada
zadrijema nad infernumom vlastite sudbine. Njezina
haronovska poetska korablja prevozi na svjetlo dana istine
koje čovjek nikada ne bi smio zaboraviti.
Zato, imamo li sve to pred očima, čak i neke nedograđene
rime za ovu poeziju nisu uopće presudne. Formalna
nedorađenost njezine poezije – kako to i rekosmo – više gov-
ori o njezinom odnosu naspram pjesničkim oblicima, a manje
o samoj njezinoj poeziji. Otuda, uz ostale dojmove, i dojam
da se Roza Vidaković svojom poezijom javlja poput poetske

gro made koja upravo svojom neizbrušenom formom, svojom

iskonskom samorodnošću, impresionira. Da to nije tako, teš -
ko bismo, primjerice, mogli prihvatiti jedno takvo poetsko
ost va renje kao što je pjesma Mladi zidari. Nizanjem tercina,
metrički ne baš savršenih stihova, ta pjesma djeluje poput
neke pučke groteskne poeme, koja se u svojoj
ambivalentnosti, mnogoznačnosti, promeće u brehtovski
trpku i baladičnu, zloslutnu alegoriju, što upravo svojom
neodređenošću odje ku je zapanjujuće hororno.
Tom zlokobnom jednostavnošću obilježena je i jedna od
njezinih najboljih i najpotresnijih pjesama, ona pod naslovom
Drugarici:

Ramo je proljeće bilo. I zime prolazeće
Skutovi lebdješe jošte nad snenim pupovima,
Koje još mlado sunce nije probudilo
Da ih izmami van. Takvo je jutro bilo
Kad djeca ostaše sama, u pustoj školi bez tebe,
S pustim srcem bez misli, s prazninom prazne teke,
Na trepavicama vlažnim, s drhtavim suzama,
Što sjaju kao čisti biseri duše trpeće.

10