Page 10 - Iz_dubine

Iz dubine_Iz dubine.qxd 2017.09.21. 16:22 Page 8

sada, osim iznimno, nije gotovo nigdje pojavljivalo. Nije se isto
tako pojavljivalo ni u dosadašnjim zbornicima i antologijama
hrvatskih pjesnika u Mađarskoj. Drugo, možda još i veće pre -
se nećenje proizlazi otuda što je Roza Vidaković u strukturalno-
formalnoj i strukturalno-misaonoj jezgri svoje poezije radi kal -
no drugačiji pjesnik u vijencu svojih hrvatskih suvremenika,
premda ni nju, kao ni njih, ne razapinju neke aktuelne alterna-
tivne ideje suvremenog evropskog pjesništva. Da ne „izgori
plamenom” – gujaševski rečeno – kao ni njezini suvremenici,
ni ona se nije htjela odreći svojega govorenja. I ona, kao i oni,
ne može zaboraviti pretke koji su preorali „grudvaste puteve
čitavog Balkana” (Đuro Pavić). Ali, dok su manje-više svi
ostali pjesnici otklonili – othitili – tradicijsku poetiku čvrstog
metra, njezina je poezija u strukturalno-formalnom smislu –
barem na prvi pogled – zamalo ostala na razini pučkog
versifikatorstva, demonstrirajući tim odsustvom suvremene
poetike svoj pjesnički prosede, ali i neoborivu istinu, drevnu
kao i sama poezija, da poezija u biti nikada – premda bez nje
nije mogla živjeti – o poetici nije ovisila.

Onakva kakva nam se nudi u ovoj zbirci koja je pred nama
– i po onome što već rekosmo – poezija Roze Vidaković
polivalentna je i slojevita. Čas cesarićevski pitoma i suptilna,
čas opet kranjčevićeski troma, uzvišena i gujaševski
asocijativna, puna je pjesničkog naboja, odlikujući se
suptilnošću i dubo kom kontemplativnošću. Odzive kritike,
kako to često i pre čes to biva u književnosti, njezina je poezi-
ja doživjela tek u nekrolozima (Petar Milošević, Narodne
novine, Budimpešta, 1981.; Đuro Vidmarović, Matica,
Zagreb, 1981.). Iza četrdesetosmaškog potresa predavši se
šutnjama i meditacijama – o ljudskoj sudbini, o sudbini
hrvatskog naroda, predavši se me di tacijama kada je „leden
vjetar” bio – ona je nakon smrti iza sebe ostavila, uz pregršt

8