Page 10 - Iz_dubine
P. 10

Iz dubine_Iz dubine.qxd  2017.09.21.  16:22  Page 8







                sada, osim iznimno, nije gotovo nigdje pojavljivalo. Nije se isto
                tako pojavljivalo ni u dosadašnjim zbornicima i antologijama
                hrvatskih pjesnika u Mađarskoj. Drugo, možda još i veće pre -
                se nećenje proizlazi otuda što je Roza Vidaković u strukturalno-
                formalnoj i strukturalno-misaonoj jezgri svoje poezije radi kal -
                no drugačiji pjesnik u vijencu svojih hrvatskih suvremenika,
                premda ni nju, kao ni njih, ne razapinju neke aktuelne alterna-
                tivne ideje suvremenog evropskog pjesništva. Da ne „izgori
                plamenom” – gujaševski rečeno – kao ni njezini suvremenici,
                ni ona se nije htjela odreći svojega govorenja. I ona, kao i oni,
                ne može zaboraviti pretke koji su preorali „grudvaste puteve
                čitavog  Balkana” (Đuro  Pavić).  Ali,  dok  su  manje-više  svi
                ostali pjesnici otklonili – othitili – tradicijsku poetiku čvrstog
                metra, njezina je poezija u strukturalno-formalnom smislu –
                barem  na  prvi  pogled  –  zamalo  ostala  na  razini  pučkog
                versifikatorstva,  demonstrirajući  tim  odsustvom  suvremene
                poetike svoj pjesnički prosede, ali i neoborivu istinu, drevnu
                kao i sama poezija, da poezija u biti nikada – premda bez nje
                nije mogla živjeti – o poetici nije ovisila.


                  Onakva kakva nam se nudi u ovoj zbirci koja je pred nama
                –  i  po  onome  što  već  rekosmo  –  poezija  Roze  Vidaković
                polivalentna je i slojevita. Čas cesarićevski pitoma i suptilna,
                čas  opet  kranjčevićeski  troma,  uzvišena  i  gujaševski
                asocijativna,  puna  je  pjesničkog  naboja,  odlikujući  se
                suptilnošću  i  dubo kom  kontemplativnošću.  Odzive  kritike,
                kako to često i pre čes to biva u književnosti, njezina je poezi-
                ja  doživjela  tek  u  nekrolozima  (Petar  Milošević,  Narodne
                novine,  Budimpešta,  1981.;  Đuro  Vidmarović,  Matica,
                Zagreb,  1981.).  Iza  četrdesetosmaškog  potresa  predavši  se
                šutnjama  i  meditacijama  –  o  ljudskoj  sudbini,  o  sudbini
                hrvatskog naroda, predavši se me di tacijama kada je „leden
                vjetar” bio – ona je nakon smrti iza sebe ostavila, uz pregršt

                8
   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15