Page 43 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

U našem bostanu

U našem bostanu slušam zujanje pčela.
Dok kraj ograde košnica marljivo vrije,
U plavetnilu neba, ispod rodnog mi sela,
Tiho šumori klasje štono se žuti i zrije.

Na kraju susjedne duži marni seljaci
Motikama oštrim krepko zamahuju.
Orošena im lica krase sunčevi traci,
I žuljave dlanove tvrde, utješno miluju.

Sušna je dob, kiša blagodarna se žeđa.
Svakim zamahom bjelina praha krstari,
Bezrječni mukotrp stekli su od pređa,
Nad čijim kostima već trunu križevi stari.

Gledajuć im siluete trudne i pognute,
U duši mi cvjetaju pupoljci štovanja.
Hrlio bih najdraže, da im ljubim skute,
Uz pregršt hvale što srce poklanja.

I dok se iznad Rita raspjevala ševa,
I na horizontu krpice oblaka se njišu,
Daljina mrmori, nad Budžakom sijeva,
Okoliš miriše na ljetnu skorašnju kišu.

I kad kapi kapnu, oh, zemljice mati,
Koja za ratare brineš i štitiš ih vjerno.
Za njihov trud blagostanjem plati,
Jer svaki te od njih štuje, neizmjerno.

Santovo, 2004.
43