Page 38 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

još se parila kokošja,
kako smo je mi, djeca, zvali,
„zlatna čorba
s tankim rizancima”.

Prije podne bi se,
po običaju,
išlo u obližnju crkvu.
Sestra i ja na malu,
katkad i na veliku misu.
Mi smo s
Marinom Veseljkinim,
tresući zvonca,
povremeno ministrirali.
Njegov dada, inače
dobroćudni bać’ Veseljko,
bio je seoski zvonar.
Dešavalo nam se
da smo, kradom,
opremajući se u sakristiji
u bijele košuljice do peta,
kušali popovo,
posvećeno misno vino,
nadoknadivši kalež
običnom bunarskom.
Kaštigovanje u školi,
naravno,
kod strogog Uče,
nije izostajalo.

Baka Kata Stipankova
i majka nam Mara Velina
iz srpske crkve bi nam,
38