Page 91 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

bliže stao – Pustite me
u namjeri samo malo –
da uzbere molio je
stručak koji, unuk
al’ se jako Danko.
prevario, Pokušav’o
mili moji. svakojako,
Imao je al’ ne usp’je
što da gleda, baš nikako.
smješko mu se Zagovara
i sam djeda. lijevo, desno
Što je, djeco, ko da mu je
cvijeće bilo, mjesto tijesno.
od topline O doručku
ruke male ni da čuje,
polako se ne treba mu
rastopilo. ništa,
Ogorčeno samo gleda
Dane stao, kako da se
tek što nije dočepa
zaplakao. dvorišta.
Snježila je To primijeti
bez prestanka stara baka
vrijedna zima pa se odmah
dva-tri sjeti
danka. pusti ptiče
Gle’te, kao iz kaveza
da je stalo. da malko

90