Page 66 - Kalendar_2019

Valja naglasiti da je idejni vođa santovačkih Hrvata bio učitelj Mijo Matković
(podrijetlom iz Baje). Za njim – kako piše župnik biskupu – Šokci idu kao jedan.
Misleći da će uklanjanjem Mije Matkovića nemiri u Santovu prestati, biskup –
komu ministar prepušta cijelu stvar – pokreće protiv njega istragu, te ga prisiliše
da napusti Santovo. Premda obezglavljeni, naši Santovci nisu posustali, nego su
još odlučnije nastavili borbu, kako govorahu, za ravnopravnost prid Bogem i za-
konem. Na čelu s Mojsom Jelićem, tročlano izaslanstvo kuca na sva moguća vra-
ta: idu opet biskupu u Kalaču, ministru u Budimpeštu, nunciju u Beč – ali bez
ikakva uspjeha.
Premda su pomalo gubili i zadnju nadu u uspjeh svoje borbe, pa u ogorčenosti
često znali govoriti Bog visoko, a car daleko, ljubav prema svome jeziku santovač-
ke je Hrvate poticala na daljnju ustrajnost.
U zabilješkama župnika Careva čitamo da u Santovo sve češće dolaze neki
somborski Srbi koji na najlukaviji način iskorištavaju nastalo stanje i Šokce nago-
varaju da napuste katoličku vjeru. Prìtom im dijele promidžbene letke, kalendare,
a mnogima i novac. Unatoč tomu činilo se da će sva ta srpska nastojanja biti
uzaludna. Bajski glavni sudac Latinović piše: Somborski odvjetnik Cvetković,
koji je bio na čelu nagovarača, pobojao se da će mu uloženi novac propasti, zato je
od nekih imućnijih santovačkih Hrvata ìznudio potvrdu: ako do prijelaza u pra-
voslavnu vjeru ne dođe, oni će mu platiti golemu svotu, 1200 forinta.
Budući da se biskupija oglušila na opetovanu molbu Santovaca da im se prijašnja
prava vrate, 924 osobe izjavljuju da su pripravne prijeći u drugu vjeru. Za dan pri-
jelaza određena je nedjelja, 12. ožujka 1899. Nije se odazvalo 27 osoba, tako je u
pravoslavnu vjeru, zapravo, prešlo 897 ljudi, što je 46 % ondašnjih Hrvata u Santovu.
Svećenik Grga Andrin, koji je bio očevidac tih događanja, piše o bešćutnosti
somborskih srpskih svirača koji nakon prekrštavanja zapjevaše ovo: Zaboravi da
si Šokac bio / i šokački s majkom govorio. / Srpski moli i srpski govori, / jer su srp-
ski čak i rajski dvori.
Dokumenti upućuju na zaključak da su prijelaznici bili svjesni svog postupka,
ali svjedoče i o tome da su to činili više prosvjeda radi te iz prkosa i mržnje prema
protunarodnosnoj madžarskoj Katoličkoj Crkvi, a ne iz ljubavi prema novoj vjeri,
koja je uostalom za njih bila posve nepoznata.
Zbog goleme grižnje ubrzo je uslijedio val povratnika, pa je za koji mjesec u
pravoslavnoj vjeri ostalo svega 350 osoba.
U santovačkih Hrvata ukorijenjeno je mišljenje da su naši prišli iz moranja. I u
ovoj se zajednici naime našao Juda, i to u osobi Jakoba Prodanova koji se zadužio
kod somborskih Srba, a koji su mu bili voljni dug oprostiti ako Santovce prìvoli
na prijelaz. Molbu – o kojoj su mislili da će se uputiti u Vatikan – mnogi su San-
tovci potpisali, no spomenuti Jakob, dopisavši da dolje potpisani žele istupiti iz
katoličke vjere, poslao ju je glavnom sucu u Baju. Među inim, to potkrepljuje i
Jakobovo priznanje (koji je nezadugo sišao s uma).
Zaključno bismo mogli reći da taj nacionalni pokret santovačkih Hrvata, smje-
šten u crkvene okvire, zapravo nije uspio. Oni koji ostaviše katoličku vjeru, pre-
konoć su trebali presjeći svoje korijene.
Nezadovoljstvo kod njih raste, pa je tih dana nastala pjesma kojoj početak glasi:
I tude nas samo svako vara, / nije bolji Srblja od Madžara. / On bi da se našeg

66 2019 HRVATSKI KALENDAR