Page 57 - Frankovics_Szentborbas_20

tördelt_Layout 1 2014.07.14. 18:31 Page 55

Kada je već pomalo nestalo municije branitelja, tada su prvaci sela
razmišljali šta im je činiti i smislili da bi trebalo na strijelu vezati kruh
i to „sititi” (ispucati) među osvajače.
Što izumiše to i učiniše!
Osvajači Turci vidjevši da su branitelji dobro opskrbljeni i da će se
još dugo držati, zato su odustali od zauzeća utvrde, pa su nastavili
svoj ratni pohod prema određenom cilju, cesarskom Beču.
Tako je kruh, Božje tijelo, spasio Martince.

PIJETAO SPASIO POTONJU

Osmanlijska osvajačka vojska nastavila je svoj put pored vijugave
Drave i stigoše u Potonju. Ovdje se narod povukao u crkvu, koja
imaše debele zidine i uspješno odoljevala napadima turskih osvajača.
Pričaše ljudi da je bio neki kovač u selu koji se u svašta razumio,
čak je umio napraviti eksplozivne naprave. A bacivši ih sa crkvenog
tornja, u redovima turskih jurišnika izzavalo „jaj, i pomagaj!”.
Osmanlije imali su velike gubitke. Beč je bio daleko, a prije je tre-
balo zauzeti još i Kiseg (Kőszeg), gdje ih dočekaše hrabri Nikola Ju-
rišić sa svojim hrvatskim bojovnicima. No bila bi to već jedna druga
priča kako je Jurišić pod Kisegom 25 dana odolijevao turskoj nemani
i vojnoj sili.
U međuvremenu u podravskoj Potonji turskoj vojsci ponestala je
hrana.
Tada je potonjski kovač predložio da iz topa ispale pijetla. Učiniše
to. I vidi čudo!
Vidjevši Turci da branitelji u izobilju imaju hrane, da čak iz topa
pucaju među njih pijetla, obustaviše s opsadom te su nastavili put
prema Beču.
Tako je pijetao spasio Potonju.

55