Page 48 - Frankovics_Szentborbas_20

tördelt_Layout 1 2014.07.14. 18:31 Page 46

desne ruke, a uz to teškim, tupim udarcima tabana izvodio je pravi
marš na smijeh i zadovoljstvo seoskih obješenjaka.
Pali je najviše volio ljeto i proljeće jer je tada mogao razgovarati s
pticama neba, a i njegove uvijek bose noge kao da su zaboravile na
reumu. Kada su sazrijevale višnje brao ih je i jeo do mile volje, a na
kraju je za uho objesio dvije crvene višnje koje su imale dvije petlje.
Izgledao je tada komično i bijedno, a smijao se kao mladi mjesec
noću.
I tako je on dolazio prosjačiti, no dobro je zapamtio gdje je dobio
nešto, a gdje nije. Obično bi takvu kuću obišao jer nije bilo smisla
ulaziti u nju.
A kada je dobio poneki zalogaj velikim i brzim ugrizima je mljeo
hranu te krišom pogledao bijele ženske noge. Tada bi mu se žile na-
punile životnim ritmom krvi, a nozdrve raširile kako bi još bolje osje-
ćao miris ženskog tijela.
Oči su mu plamtjele čas jače, čas se plam gasio u njima.
Bivalo je jednom, zimi, da se upravo vraćao u svoje selo, ali nije
stigao ni do pola puta kada se odjednom tamo pod šumom Čoboljaka
podigao snažan snježni vjetar koji ga je udarao, stiskao i gušio kao
neki veliki, nevidljivi bič… Sitna snježna zrnca urezivala su mu se
pod kožu, ubadala ga poput tisuću i tisuću igala.
Blizu zavoja puta koji se račva u dva pravca, tamo kod one velike
divlje kruške, Pali je primijetio neku bijelu djevojku dugih, oblih
nogu, kakvu još nikada nije vidio. Za trenutak kao da je osjećao kucaj
njezinog srca.
U studeni zimske noći mjesec na snijegom pokrivenoj zemlji obas -
jao je bijednu sliku čovječjeg lika kako ukočenim, ispruženim rukama
grabi snijeg…

46