Page 47 - Frankovics_Szentborbas_20

tördelt_Layout 1 2014.07.14. 18:31 Page 45

DUBOKI SAN
(Pričica)

Bič se i drugi put podigao i prasnuo na bolnom ljudskom tijelu, osta-
vivši spiralne tragove na njegovom bijednom kaputu.
Podigao se i treći puta.
– Zaštoooo?! – dreknuo je bolno Pavo koga je i najmanje dijete
poznavalo u selu i zvali ga pogrdnim imenom.
– Ne buš srama nosil na nas! Nemoj više dojt tuka! – viknuo je na
njega svinjar Đuro i snažno povukao bič da se još dublje ujede u
bolno ljudsko tijelo.
Bič po svojoj prirodi uvijek izvršava sva naređenja svoga gospo-
dara. Sada se stidio ali po svojoj prirodi nije mogao učiniti ništa jer
je bio bič i ništa drugo.
Pavo je potrčao prema livadi koja je značila za njega slobodu i bila
puna cvijeća, ne obazirući se na tu prirodnu ljepotu i milinu, već se
htio što prije skloniti od svog bivšeg suseljanina, svinjara, koji je isto
tako bio bijedno stvorenje kao i on.
Iz Pave umjesto ljudskog govora izbijali su neartikulirani glasovi,
čovjek nije razumio da li plače ili se smije, a Đuro je također neraz-
govjetno govorio.
No, Pavin mučitelj nije mu dao mira, već ga je počeo goniti.
Pavo je trčao kako je samo mogao i umio, a Đurine riječi upile mu
se u mozak i ponavljale te stalno odjekivale. „Nemoj više dojt! Nemoj
više dojt, jel te ubijem… ubijem… ubijem!”
Ipak, kada je Pavu glad primorala tada je iz svog sela ponovo kre-
nuo na put da u drugom selu, kuda se vremenom preselio njegov su-
seljanin Đuro, zaište ponaki kolač, krišku kruha, da dobije nešto
sitnog novca…
A kada ga opaziše seoska dječurlija povikaše:
– Pali, saluteraj se! – i on je za tren oka postao pravi pravcati vojnik:
stisnutim i ukočenim prstima ruke, istovremeno trokutastim oblikom

45