Page 42 - Frankovics_Szentborbas_20

tördelt_Layout 1 2014.07.14. 18:31 Page 40

USNE KOJE SU ZABORAVILE SMIJEH

Jedna žena se vidi u daljini,
Vitka kao srna, kao trska,
Struk se njen ljulja na vjetru
I kosu joj vije preko ramena.
Ide pa stane, sporo okreće glavu
I gleda taj raskošan
Proljetni pejzaž.
Njeno proljeće je davno odletjelo,
Preko opaljenih ruševina teče
Njen sadašnji život.
Sjela je na obalu i pogledom milovala
Daljinu nad srebrenom vodom.
Gledala je u sunce koje je već
Crveno bilo i utapalo se sporo u vodu.
– Jednom sve se utopi. –
U njenim lješnjak-očima
Svjetlele su sitne zvjezdice.
A usne, koje su već zaboravile
Smijeh, kruto su bile zatvorene.
Vrijeme je porušilo njene sne.
Ona već nema ni želja,
Njena sreća, čudesan osmjeh,
Sve, sve je već Prošlost,
Živi ali bez života.
Godine lete nad njom,
Ali ne mari zato,
Shvaća da Vrijeme ruši obalu tu,
A negdje zida novu,
Utišala se, smirila i
Sudbinu svoju primila.
Narodne novine, 2. V. 1985.
40