Page 34 - Frankovics_Szentborbas_20
P. 34
tördelt_Layout 1 2014.07.14. 18:31 Page 32
Bome, desilo se da sam zaplakala,
igra me zvala, bila sam još mala,
nije samo meni bila takva sudbina
na selu ljudi svakog žitak znadu,
tajnih nema…
Sjećam se ranih ustajanja,
postelja me vukla,
al žetva ne čeka, ustati treba,
kako smo čekali mi, djeca, odmor,
da zazvoni zvono,
naš vrisak čuo se do neba.
Još i danas čujem kako šušti žito,
vidim kako se talasa, ljulja,
vidim oca zasukanog do lakata,
košulja mu mokra od znoja,
vidim kako se ispravlja i kosu oštri,
glasovi dalekog ljeta još se uvijek čuju.
Sjećam se ozlijeđenog dlana,
Kosica* za mene bila je još tvrda,
mama me liječila s hladnim vrhnjem
i tako sam zaspala.
Sjećanje me toplotom grije,
za mene jednostavnu
mramor-stepenice diže
i tako mi pomaže,
da preskočim Razdaljine.
* kosica – srp
32
