Page 186 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Nakis Skordilis

Polako, kao tuga

Lassan mint a bánat

Bivalo je da mu se pogled zamračio,
Stoga bi polako i naglašeno govorio:
„Da te nikada ne napušta saznanje...”
Pri popodnevima tamo dolje, na povjetarnoj obali,
I smjesta će ti se promijeniti raspoloženje.
Ako te pokatkad godine sinje
Nekada sam Verdia slušao.
I kuća je zastarjela,
Zatrebala bi radena ruka i osjećajna duša,
Malo nas je ostalo ovdje,
Ali duše su s nama.
U koje vrijeme pripadaju?
U prošlost, koja je otprhnula
Iliti u sadašnjost, koja poput mačke
sklizava nam između nogu?
Poput crvenog tepiha, vraća nas nazad Mikeni.
U vremenu se poistovjećuju ljubav i mržnja.
Pošto je Nju izgubio,
Zabravio se.
Kao tišina, u ušima mu pršte
Dim, prah pa i mrak.
Na radiju će se oglasiti komorna glazba
I poput slovo po slovo – andante i spinato – polako
Odletjeti
Baš kao tuga.

186