Page 36 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

Dok se ženka odmarala,
Pored nje je mužjak čio,
Grickajući slasnu zelen,
Okolišem stražario.

Na dvije bi šape stao
– Rad je bolje čut’, vidjeti –
Da im nitko, al’ baš nitko
Odmaranje ne remeti.

Al’ najednom nešto šušne,
Učas tili naglo prhne
Prepeličje jato sivo,
Dugouško sav protrne.

Poskočiše dva zekana
Poput dvije hitre strijele
U bestražje s horizonta –
Bez pozdrava, „šumangele”.

35